Temeljna poruka Hidžre: Ne cijepajte i ne razjedinjujte muslimane, već ih ujedinjujte!

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Allah, dž.š., poslao je Svog posljednjeg poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., sa poslanicom kojom je ljudska srca ispunio svjetlom, a umove istinskom spoznajom. Njegov poziv prihvatili su najbolji, najugledniji, najmoralniji i najpametniji ljudi te najuglednije i najkreposnije žene.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., izvjesno vrijeme je tajno pozivao ljude u islam, i u tom periodu idolopoklonici nisu pridavali pažnju njegovom pozivu. Međutim, kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., počeo javno pozivati u islam, to je izazvalo i razbjesnilo idolopoklonike, glavešine Kurejša u Mekki, pa su odlučili da stanu na put da'vi. Koristili su sva moguća sredstva kako bi ljude odvratili od islama, zastrašivali ih i mučili na najsvirepiji način ne bi li ih vratili u tmine paganizma i idolatrije. Posebno su na muke stavljani muslimani koji nisu imali jakog plemena i porodice da ih zaštite.

Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., vidio na šta su sve spremni idolopoklonici da bi zaustavili njegov poziv u islam, a pošto on nije imao snage niti mogućnosti da ih zaštiti i odbrani, dozvolio je muslimanima da se isele i učine hidžru u Abesiniju, a zatim u Medinu.

Hidžra u Medinu predstavlja prekretnicu u poslaničkoj misiji Muhammeda, s.a.v.s., kao i u povijesti islama općenito, i ona je udarila temelje islamske države i društva.

Naime, od početka svoje poslaničke misije, Allahov Poslanik, s.a.v.s., na temelju Objave, ukazivao je da je primarni cilj islama uputiti ljude na pravi put i odgojiti ih kao istinske ličnosti, jer su to osnovne pretpostavke za uspostavu reda, mira i pravde u društvu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., naučio nas je da se odgoj i izgradnja ličnosti, a zatim i društva, odnosno ummeta, temelji na ispravnom vjerovanju (tevhidu), jedinstvu muslimana i lijepom ahlaku.

Stoga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada je došao u Medinu, prvo sagradio mesdžid, odnosno džamiju, a zatim pobratimio muhadžire i ensarije. Drugačije se ne mogu graditi i odgajati ljudi. Prvi korak je uspostavljanje i jačanje veze sa Allahom, dž.š., a zatim jedinstvo i izgradnja ahlaka i lijepog ponašanja te odnosa muslimana jednih prema drugima, ali i prema ostalim ljudima.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., počeo je sa mesdžidom da bi vjernici uvijek bili u vezi sa Allahom. Mesdžid izgrađuje kompletan ljudski život. U mesdžid čovjek ulazi sa mnoštvom grijeha, a izlazi čist od grijeha, ili bi tako trebalo biti.

Dakle, prvi uslov istinskog islamskog odgoja je ispravno vjerovanje (akida), drugi uslov je ahlak utemeljen na toj akidi, treći uslov je da uzmeš svog brata muslimana za ruku i da zajedničkim snagama gradite ummet, da budete jedinstveni, da se ne razilazite, da se ne dijelite.

Koliko je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u svakoj situaciji želio očuvati jedinstvo ummeta, svjedoči i slučaj kada je, nakon što je došao u Medinu, izbor mjesta na kojem će biti sagrađen mesdžid, odnosno Poslanikova, s.a.v.s., kuća, prepustio svojoj devi, pa tamo gdje ona legne bit će sagrađen mesdžid, a sve zbog toga da bi očuvao jedinstvo muslimana i da se niko od muslimana ne bi ljutio zbog njegovog izbora. Štaviše, mnogo prije Hidžre i formiranja države u Medini, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u Mekki, u najtežem periodu da've, podsticao ashabe i upozoravao na važnost islamskog bratstva.

Upravo na temelju tog poslaničkog odgoja, Ebu Bekr, r.a., bio je spreman da podijeli sav svoj imetka sa svojom braćom, da ih otkupi za velike pare, jer su bili mučeni od strane mušričkih vođa. Šta je to Ebu Bekra, kao uglednog Kurejšiju, vezalo za crnog roba Bilala, ako nije islam i islamska veza. Kada su postali muslimani, ashabima je islamsko bratstvo bilo važnije i vrjednije od dunjaluka i svega što je na njemu. U nekim predajama se spominje da je Umejje ibn Halef tražio od Ebu Bekra sedam oka zlata za Bilala i Ebu Bekr je pristao. Kasnije je Umejje govorio: ”Da mi je dao oku zlata, prodao bih mu ga.” A Ebu Bekr, r.a., na to je odgovorio: ”Da mi je tražio sto oka zlata za Bilala, ja bih mu dao.”

Eto zato su prve generacije muslimana najbolje generacije. Jer su spojili tri temeljne vrijednosti kod sebe: akidu, ahlak i islamsko bratstvo.

Nažalost, stanje islamskog ummeta danas, potvrđuje da mi nismo naučili jednu od najvažnijih lekcija Hidžre i da nam nedostaje fundamentalna odgojna komponenta bez koje se ne može zamisliti zdrava i pozitivna islamska ličnost, a kamoli zdravo i prosperitetno društvo.

Prenosi se da je Omer ibnul-Hattab, r.a., pitao Ibn Abbasa, r.a.: ”Kako je moguće da se ummet podijeli kad mi imamo jednu Knjigu i jednog Poslanika, s.a.v.s., kojeg slijedimo?”, pa mu je Ibn Abbas, r.a., odgovorio: ”Šejtan se zakleo da neće dozvoliti da ovaj ummet ostane jedinstven na riječi tevhida.”

Šejtan je, kako je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s., na Oprosnom hadžu, izgubio nadu da će biti obožavan od strane muslimana, ali nije izgubio nadu u pogledu podjela i razilaženja među muslimanima. Naša stvarnost potvrđuje ovu istinu. Razjedinjavanje muslimana je najvažniji adut u rukama naših dušmana i oni ga danas obilato koriste, tako da su uspjeli posijati smutnju, mržnju i neprijateljstvo među muslimanima od mašrika do magriba.

Mi danas imamo problem podijeljenog ummeta na razne grupacije i džemate unutar jednog naroda, a ovaj ummet mora biti jedinstven ako želi biti ponosan i koristan sebi i drugima.

Neuspjeh je saputnik i produkt svađa i nejedinstva, kao što dolazi u ajetu: ”I pokoravajte se Allahu i Poslaniku njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih.” (El-Enfal, 46.)

Jedinstvo, ma kod koga se pokazalo, pretpostavka je za napredak, prosperitet i vođstvo, a razilaženje i podjele, makar bile i kod onih koji se nazivaju muslimanima, osuđeno je na neuspjeh, poniženje, poraz i dekadencu.

Mi smo danas naučili sve moguće mes'ele oko namaza, u vezi dizanja ruku u namazu, gdje se stavljaju ruke, ispod ili iznad pupka, na grudi ili malo niže, da li se na sedždu spuštaju prvo koljena pa ruke ili obrnuto, može li se i do koje mjere kratiti brada, izgled i adabe islamske odjeće, lažnu i pravu zoru u toku ramazana, i sl., a nismo naučili ni razumjeli ciljeve i intencije Allahovog Šerijata.

Naši mesdžidi su izgubili dušu, kao da u mesdžide i džamije dolazimo da popunimo broj. Mnogi od onih koji dolaze u džamiju ne govore jedni sa drugima, ne poznaju brata pored sebe niti ga hoće poselamiti. Gdje je onda tu duh Hidžre, duh islama i islamskog odgoja i ahlaka koji je utemeljen na iskrenoj vjeri u Allaha, na strahu od Allaha, na ljubavi prema Allahu, na svijesti da nas naš Gospodar vidi i čuje i da ćemo pred Njega stati i račun polagati?! A kad se iskreno vjeruje u Allaha, to onda znači da se i živi u ime Allaha, odnosno da bi ”bismilla” trebala biti temelj našeg života.

Jer, svaka kur'anska sura počinje bismillom, muslimanima je naređeno da svaki dobar posao počinju bismillom, naš život i naša smrt trebaju biti u znaku ”bismille” i njenih značenja. Kur'an nas obaviještava da se Nuh, a.s., ukrcao u lađu spasa bismillom i da je Sulejman, a.s., svoje pismo kraljici Belkisi počeo bismillom. Bismilla je zrak koji udišemo, to je snaga koja nas pokreće, to je lozinka našeg života. A to znači da sve što radimo, radimo u ime Allaha, a u ime Allaha se ne može raditi zlo, a razilaženje je zlo, nejedinstvo muslimana je zlo, ogovaranje muslimana je zlo, potvaranje muslimana je zlo, ismijavanje sa muslimanima je zlo, mržnja prema muslimanima je zlo, okretanje glave od muslimana je zlo, izmišljanje mahana i grijeha muslimanima je zlo, sramoćenje muslimana je zlo, a sve to i mnogo drugih grijeha i zala je prisutno kod nas, a, kojeg li paradoksa, stalno učimo bismillu.

Islamski učenjaci vele da Allah, dž.š., počinje Svoj govor u Kur'anu, u suri El-Fatiha sa zahvalom Njemu, Jedinom, a zatim sa Svojim lijepim imenima: Er-Rahman i Er-Rahim – da nas upozna da se On, Uzvišeni, ophodi prema Svojim robovima sa milošću i samilošću, pa bi i mi kao pripadnici ljudske vrste, a posebno kao pripadnici Muhammedovog, s.a.v.s., ummeta, trebali tako da se ophodimo jedni prema drugima.

Jer, islam je vjera tolerancije prema ljudima, posebno prema muslimanima i drugačijim stavovima i mišljenjima. On uvažava drugačije mišljenje, a zabranjuje kopanje po tuđim grudima da bi se otkrile namjere i nijeti, jer ono što je u srcu ne zna niko osim Allah, kao što zabranjuje vrijeđanje sagovornika i onoga sa čijim mišljenjem se ne slažemo.

Prenosi se da je neki musliman vrijeđao Ebu Derdu, r.a., pa se Ebu Derda, r.a., okrenuo prema njemu i rekao mu: ”Brate moj, nemoj nas previše grditi, ostavi barem malo prostora pomirenju. I zapamti, mi ne uzvraćamo onima koji griješe prema nama, nego se, čuvajući njihova prava (njihovu čast), Allahu pokoravamo.”

Stoga, ako želimo sebi spas, ako želimo dokazati da smo sljedbenici Kur'ana i Sunneta, da razumijemo vjeru i da je živimo, onda, po uzoru na ashabe i dobre prethodnike (selefu salih), moramo visoko podići zastavu tevhida, zastavu islamskog bratstva i džemata koji je u Allahovoj Knjizi spomenut pod imenom: ”Allah vas je odavno muslimanima nazvao” (El-Hadždž, 78.), zatim: ”Svi se čvrsto Allahovog užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Ali Imran, 103.)

I neka glavna poruka Hidžre, koju ćemo primijeniti u našim životima, bude: Ne cijepajte i ne razjedinjujte muslimane, već ih ujedinjujte!

Izvor: Saff.ba