Dr. Kavgić živi i radi u Minhenu: Nedostaje mi moja Bosna, moje Živinice

Dr. Muamer Kavgić, specijalista opšte medicine koji u Minhenu, glavnom gradu najbogatije njemačke pokrajine Bavarska, ima svoju ordinaciju, s pravom se može reći da je uspješan Bosanac u svijetu, a odan domovini. Ljubav prema domovini nosi od malih nogu i ona nikada nije dolazila u pitanje, a uspjeh je postigao i postiže marljivim radom i predanošću plemenitom poslu koji radi.

 

 

Tuzlanski i sarajevski student

– Pokušat ću svoju biografiju da predstavim na što kraći način, s obzirom na to da se mnogo toga s početkom rata u životima svih nas izdešavalo. Dolazim iz Živinica, gdje sam završio osnovnu školu. Srednju medicinsku školu završio sam u Tuzli 1991. godine. Iste godine u septembru upisujem Medicinski fakultet u Tuzli, ali početkom ratnih dejstava u našoj zemlji dolazi do prekida mog školovanja. 1992. godine priključujem se Armiji Bosne i Hercegovine, gdje sam bio raspoređen kao medicinar u stacionarnoj službi.

Sredinom 1995. godine dolazim u Minhen, gdje upoznajem svoju suprugu i zasnivam porodicu. Tada sam imao nepune 23 godine, a moja supruga tek 21 godinu. U Minhenu sam proveo dvije godine. Radio sam kao medicinar u različitim staračkim domovima i bolnicama. Moja želja da nastavim studij medicine me 1997. godine vodi do Tuzle, gdje upisujem ponovo Medicinski fakultet. Donošenjem te odluke dobivam nesebičnu i svesrdnu podršku roditelja i supruge. Nakon četiri semestra studija u Tuzli, prelazim na Medicinski fakultet u Sarajevu, koji završavam u oktobru 2005. godine. Nakon obavljenog stažiranja i položenog državnog ispita, vraćam se u Minhen, gdje slijedi moje zapošljavanje kao ljekara i početak moje specijalizacije iz opšte medicine.

U februaru 2013. godine uspješno završavam specijalizaciju u Minhenu. U toku specijalizacije uspio sam da nostrifikujem svoju diplomu Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Do decembra 2014. godine sam radio kao specijalista opšte medicine na kardiološkom odjelu u bolnici, kada preuzimam internističku ordinaciju u Minhenu i počinjem sa samostalnom djelatnošću, koju obavljam i danas.

U Minhenu, glavnom gradu Bavarske imate svoju ordinaciju – praksu. Je li bilo teško uspjeti u tuđoj zemlji i šta je sve potrebno za uspjeh u tuđem svijetu?

– S obzirom da je moj prethodnik bio kolega internist sa svoje 72 godine i jako smanjenim obimom posla, srazmjerno tome je i broj pacijenata prilikom preuzimanja ordinacije bio veoma mali. Prvih nekoliko godina nakon preuzimanja ordinacije bila je bukvalno borba za opstanak. U tom periodu više sam provodio vremena u ordinaciji i u kućnim posjetama nego kod kuće. Rad dokasno u noć, pa čak i vikendom, kao i praznicima bio je više pravilo nego izuzetak. Zahvaljujući podršci porodice, ta vremena su, hvala Bogu iza nas i sada se “lakše diše”.

Mnogo sreće u životu

Na samom početku nakon otvaranja ordinacije bilo nas je troje, dvije medicinske sestre i ja. Sada nas je 11 u ordinaciji, dvije doktorice, medicinske sestre i tehničari, osoblje u administraciji i ja. Od januara 2023. naš tim će pojačati još jedan specijalista interne medicine, kolega sa dugogodišnjim iskustvom. Kao što je poznato, predispozicije za svaki uspjeh su upornost, želja i ljubav prema onome što čovjek radi. Tako je bilo i u mom slučaju. Mislim da sam uz te sve predispozicije imao i mnogo sreće u životu, što je, ipak, ključni faktor, ta Božija milost, koja određuje život svakog čovjeka.

 

Bavite se plemenitim poslom. Ko su vaši pacijenti, ima li među njima, osim Nijemaca i građana BiH i drugih sa prostora bivše Jugoslavije?

– Prilikom preuzimanja ordinacije, s obzirom da je kolega bio Nijemac u poodmaklim godinama, tako je i struktura pacijenata bila većinom njemačkog porijekla i nešto starije životne dobi. Tada bi se našao poneki stranac, sa vrlo malo “naših” pacijenata, odnosno pacijenata sa Balkana.

Mojim preuzimanjem ordinacije došlo je do povećanja broja pacijenata sa Balkana, ali i pacijenata drugih nacionalnosti, jer se ordinacija nalazi u centru grada. Raduje me da struktura pacijenata predstavlja jednu zdravu kombinaciju između naših ljudi sa kompletnog Balkana, Nijemaca, kao i drugih nacionalnosti, svih dobnih skupina. Mogu reći da prilično dobro sarađujemo uz obostrano zadovoljstvo.

Živite u Minhenu, gradu u kome ima dosta ljudi iz Bosne.

– Sama priroda mog zanimanja dovodi me svakodnevno u kontakt sa mnogim ljudima, tako da se nerijetko iz tih kontakata stvaraju i prijateljstva. Kada mi obaveze dozvoljavaju rado se sa prijateljima i poznanicima sretnem u nekom od mnogobrojnih sastajališta naših ljudi u Minhenu, gdje razmijenimo naša razmišljanja i provedemo prijatne trenutke u lijepoj domaćoj atmosferi. Nerijetko imam osjećaj da se nalazim u našoj Bosni, jer je okruženje puno naših ljudi.

Dobro organizovani

Mislim da su naši ljudi u Minhenu dobro organizovani, što se može vidjeti i na društvenim mrežama, gdje se nalaze mnogobrojna udruženja građana različitih profila. Većinom su to mladi i sredovječni ljudi koji su se jako dobro uklopili u novu sredinu. To me jako raduje, jer se svakodnevno primjećuje da je naša zajednica sve naprednija i organizovanija.

Kao stručnjak, koje su glavne razlike zdravstvenog sistema u BiH i Njemačkoj?

– Pošto sam studirao u našoj zemlji, a često i dolazim, nerijetko imam priliku da dođem u neposredan kontakt s našim zdravstvenim sistemom. Zbog toga mogu primijetiti da je naš zdravstveni sistem, nažalost, daleko od optimalnog stanja, koje bi svi poželjeli da je prisutno u Bosni i Hercegovini. Razloga za takvo teško stanje je mnogo da bi ih pojedinačno navodio.

Za razliku od naše zemlje, Njemačka spada u najrazvijenije zemlje svijeta s velikim ulaganjima u nauku i tehnologiju, a samim tim i u medicinu. Smatram da je njemački zdravstveni sistem još uvijek jako dobro organizovan, gdje je još uvijek većina dijagnostičkih i terapeutskih procedura besplatna, jer ih preuzima zdravstveno osiguranje koje je u Njemačkoj obavezno za svakog građanina.

Koliko ste Vi ostali vezani za domovinu?

– Jako sam vezan za Bosnu i Hercegovinu i za moje Živinice. U Živinicama žive moji roditelji i s obzirom na to da imaju samo mene, trudim se da brinem o njima, koliko je to moguće i koliko okolnosti dozvoljavaju. Moji roditelji su veliki borci, cijeli svoj život posvetili su meni, a njihov život nije bio nimalo lak. Njih dvoje su se borili da izađem na pravi put, da od mene nešto postane, tako da u svakoj prilici pokušavam, sada kada imam mogućnosti, da im barem jedan mali dio topline i pažnje uzvratim, od one koju su oni meni pružili.

 

Godišnje sam nekih šest-sedam puta u Živinicama i to vrijeme koristim da napunim baterije, a čovjek se najbolje osjeća kod svoje kuće. Taj osjećaj poznaju svi oni koji su napustili svoju rodnu grudu u potrazi za boljim životom.

S kim živite u Minhenu i da li ste sretan i zadovoljan čovjek?

– U Minhenu živim sa suprugom i naša četiri sina. Već 27 godina smo u jednom skladnom i sretnom braku. Svim mladim ljudima koji ulaze u bračne vode bih poželio da imaju brak pun ljubavi i razumijevanja kakav je kod nas dvoje. Sve to krunisano je našim sinovima.

Naši počeci nisu bili nimalo lagani. Kada sam odlučio da nastavim studij, imali smo jednog sina, drugi sin je bio na putu, jer je supruga bila trudna. Moja supruga je radila i brinula se za našu djecu, dok sam ja studirao. U toku studija i ja sam povremeno radio, kako bih barem malo pomogao svojoj supruzi. Uvijek naglašavam da je ona jedan veliki borac za našu porodicu.

Dovoljno je da radimo ono što volimo

Smatram se sretnim čovjekom, jer se naša borba kroz život i za bolji život višestruko isplatila i mi danas ubiremo plodove tog mukotrpnog rada. Taj proces borbe za jedan miran i skladan život traje i dalje, ali Bogu hvala, pod mnogo povoljnijim uslovima. Zbog svega toga mogu reći da sam zadovoljan cjelolokupnim tokom dešavanja u svom životu.

Koja je Vaša poruka građanima i građankama BiH i dijaspori i domovini? 

– Ne bih puno da dijelim savjete, jer je to malo i nezahvalno, ali pošto mi već pružate priliku da kažem nešto o tome, potrudit ću se da budem kratak. Našim građanima u dijaspori bih poručio, pošto se nalazimo u razvijenim demokratskim društvima, gdje imamo svi iste šanse, dovoljno je da radimo ono što volimo, da vjerujemo u sebe, da vrijedno slijedimo svoje snove i uspjeh neće izostati. Samo je pitanje vremena, kada će naš trud biti krunisan tim uspjehom. To je na mnogo primjera dokazano.

Za naše zemljake u domovini bih rekao da su to veoma hrabri i strpljivi ljudi, puni kreativnosti i pronicljivosti. Iskreno se nadam da će bolja vremena i za našu domovinu doći, gdje će naši ljudi moći od svog rada da žive i da neće mladi ljudi u tako velikom broju morati napuštati našu prelijepu zemlju. Pošto smo, kao i ostale zemlje u tranziciji, izabrali demokratiju, potrebno je da slijedimo primjer naših susjeda, koji su se uspjeli priključiti zapadnoevropskim integracijama i birati predstavnike koji će našu zemlju izvesti na put koji vodi u napredne zapadnoevropske asocijacije, a ne na put koji nas vraća u prošlost i uništava budućnost mladih ljudi koji predstavljaju najveći kapital ove prelijepe zemlje.