SJETIMO SE RIJEČI RAHMETLI ALIJE IZETBEGOVIĆA: OČUVAJTE SVOJU NACIJU I IME BOŠNJAK, GUBITAK IDENTITETA PLAĆA SE ROPOSTVOM I PONIŽENJEM

Tokom 27. i 28. septembra 1993. godine održan je Prvi bošnjački sabor.

U svečanoj Sali sarajevskog hotela Holiday Inn prisustvovalo je 377 sabornika i 80 zastupnika iz: Tuzle, Zenice, Doboja, Mostara, Travnika, Visokog, Konjica, Bihaća, Banje Luke, Goražda i Zagreba. Prvi bošnjački sabor organizirali su Vijeće kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca, Preporod, Islamska zajednica i Merhamet.

Ovaj Sabor će u historiji muslimanskog naroda na području Bosne i Hercegovine biti zabilježen kao mjesto gdje je vraćen stari etnički naziv – Bošnjak. Muhamed Filipović je naveo da su “Bošnjaci nasljednici onoga što je Bosna kao zemlja, kao država, kao povijesni subjekat bila”.

Dan 28. septembar se u Bosni i Hercegovini slavi kao dan Bošnjaka. Međutim, jako važno je napomenuti da nacionalno ime Bošnjak nije nastalo 1993. godine, kako pojedinci iz susjednih država nastoje to predstaviti, niti je ovo ime “izmislio Alija” – kako kaže jedan beogradski novinar.

Dana 28. septembra 1993. godine je vraćeno nacionalno ime Bošnjak, koji je prvi put spomenuto u 14. stoljeću u jednoj od povelja bosanskog bana Stjepana II Kotromanića. Da su se ljudi u Bosni osjećali Bošnjacima u 15. stoljeću svjedoči jedan događaj iz Italije. Dva trgovca iz, tada osmanske Bosne, su došli u Italiju da bi trgovali. Nakon što su tamošnji mještani čuli odakle su, nazvali su ih “Turcima”. Odgovor trgovaca je bio oni nisu Turci, već Bošnjaci.

Da je identitet Bošnjak okupljao svo stanovništvo u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vjeru, svjedoči nam i pisanje fra Antuna Kneževića koji je zagovarao ideju o zajedništvu muslimana, katolika i pravoslavaca, pod zajedničkim imenom Bošnjak.  Međutim, politike iz susjedstva i snažna nacionalna agitacija, usmjerena ka Bosni i Hercegovini, dovela je do toga da Bošnjak bude vezan samo za bosanskog muslimana.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Bošnjaci su dokazali svoj patriotizam prema domovini i antifašističko ubjeđenje. Vlasti su tada smatrale da će se bosanskohercegovački muslimani prihvatiti hrvatstvo ili srpstvo, da bi, nakon što su shvatili da se to neće desiti, odlučili vratiti nacionalni identitet. Međutim, ovaj put u vidu Muslimanstva, odnosno musliman sa veliko M.

Ovdje je važno podsjetiti na borbu Adil-bega Zulfikarpašića, koji je kao bošnjački emigrant, vrijedno radio na širenju nacionalnog imena Bošnjak.

Dakle, nacionalno ime Bošnjak je historijska činjenica. Prvi put se javlja u jednom dokumentu iz 14 stoljeća. Na Prvom bošnjačkom saboru 1993. godine je ispravljena nepravda, koja je Bošnjacima nanesena u 20. stoljeću. Ono na čemu mi danas moramo da radimo, jeste jačanje našeg identiteta, jer činjenica je da se i danas pojedinci izjašnjavaju kao musliman sa ili bez velikog M, to je manje bitno. Bošnjaci su garant opstanka naše domovine Bosne i Hercegovine, što je potvrđeno još u odbrani od velikosrpskog i velikohrvatskog agresora. Jako je važno da naš narod shvati značaj širenja nacionalnog identiteta, jer ukoliko to izgubimo ponovit će se 1992. godina.

Alija Izetbegović je često govorio:

• Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropostvom i poniženjem.