Po tuđoj grešnoj prošlosti kopaju samo sitne i prezrene duše koje su i same ogrezle u grijehu
Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Fudajl ibn Ijad je u mladosti bio drumski razbojnik koji je noću presretao putnike, pa ako bi naletio na jednog ili dva čovjeka, napao bi ih i opljačkao ono što imaju.
Razlog za njegovo pokajanje bio je to što je bio zaljubljen u svoju komšinicu, i kada je jedne noći došao pod njen pendžer, čuo je starca u susjednoj kući kako u toku noćnog namaza uči ajete: ”Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene, i da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna, i mnogi su od njih nevjernici.” (El-Hadid, 16.). Nakon što je to čuo, uzviknuo je: ”Svakako, Gospodaru moj, sad je došlo vrijeme!”
Ovi ajeti su dirnuli Fudajla u srce, zatim se sjetio svojih propusta i grijeha, i počeo je plakati. Bile su to suze iskrene tevbe iz očiju koje su bile ubijeđene u Allahovu milost.
Vraćajući se kući naišao je pored ruševina u koje su se sakrili putnici. Neki od njih su govorili: ”Hajde da nastavimo putovanje!” Drugi su govorili: ”Ostat ćemo ovdje dok ne svane, da nas ne bi presreo drumski razbojnik Fudajl ibn Ijad.”
Fudajl je rekao: ”Razmišljao sam o onome što su rekli, pa sam rekao samom sebi: ‘Ja noću lutam ulicama grada čineći grijehe, a skupina muslimana se sakrila u ove ruševine strahujući od mene i mog razbojništva. Allah je htio da naiđem pored ovih ljudi kako bi se moja odluka o pokajanju učvrstila u mom srcu. Allahu, ja ovog trenutka obznanjujem svoju tevbu i kao znak pokajanja donosim odluku da idem u Mekku i da tamo nastavim svoj život.”’
Allah, dželle šanuhu, primio je njegovu tevbu i iskreno pokajanje, i on se nastanio u Mekki u kojoj je okončao svoj dunjalučki život kao jedan od najvećih učenjaka i pobožnjaka svoga vremena. (Imam Ez-Zehebi, Sijer el-e'alam en-nubela, VIII/423)
Imam Ez-Zehebi je o Fudajlu ibn Ijadu, rekao: ”Fudajl je bio imam, uzor, pouzdani učenjak, šejhul-islam.”
Hafiz Ibn Hadžer je za njega rekao: ”Fudajl ibn Ijad je bio pouzdan, pobožnjak i imam.”
Hvaleći Fudajla ibn Ijada, imam Abdullah ibn Mubarek, rekao je: ”Ništa mi na ovome svijetu nije preostalo bolje i vrjednije od Fudajla ibn Ijada.”
A imam En-Nesa'i je o njemu rekao: ”Fudajl je pouzdan, pobožan i dobar čovjek.”
Sve ovo govori da niko od nas nema pravo gubiti nadu, niti otpisati bilo kojeg čovjeka, smatrajući da se on nikada neće pokajati i da mu Allah neće oprostiti, jer nema većeg grijeha, nakon širka, od ubistva, ali je, kako se navodi u vjerodostojnom hadisu, čovjek koji je ubio stotinu ljudi napustio svoje mjesto, kajući se zbog svojih grijeha i na tom putu umro, pa su ga, nakon smrti, prihvatili meleki milosti, a ne meleki kazne.
Sihirbazi koji su došli da se bore protiv Musaa, alejhi selam, svojim čarolijama, ubrzo su prešli na islam i postali Musaovi, alejhi selam, iskreni sljedbenici. Ujutro su bili sihirbazi (čarobnjaci), a navečer šehidi, jer ih je faraon razapeo na stablima palmi, ali ih to nije odvratilo od njihove vjere.
Budući da je hazreti Omer, radijallahu anhu, prije primanja islama često bio žestok prema muslimanima, govorili su da će Omerov magarac primiti islam prije Omera. Međutim, ubrzo je Omer ibn Hattab primio islam i njegov prelazak na islam bio je istinska podrška islamu i muslimanima, njegova hidžra bila je pobjeda, a njegov hilafet milost.
Stoga, niko nema pravo otpisivati ljude u pogledu upute i pokajanja, niti iko ima pravo spočitavati onome ko se iskreno pokajao, zbog njegove grješne prošlosti.
Otužno djeluju oni ljudi koji kopaju po tuđoj prošlosti s namjerom da kompromitiraju i osramote svog neistomišljenika, političkog ili nekog drugog protivnika. Takve metode koriste samo sitne, prezrene duše, koje su i same ogrezle u grijehu i koje su u mnogo gorem položaju od onih kojima kopaju po grješnoj prošlosti iako su se pokajali.
Druga stvar na koju sam želio skrenuti pažnju ovim tekstom jeste da niko od nas nije siguran od smutnje i iskušenja, pa i iskušenja u vjeri. Naprimjer, oni koji su prešli more s Musaom, alejhi selam, izašli su s njim iz Egipta kao vjernici, zatim im je on svojim štapom razdvojio more i oni su išli suhim stazama kroz more, a kada su prešli na drugu obalu, počeli su obožavati zlatno tele umjesto Allaha, dželle šanuhu.
Ljudska srca su u Allahovoj ruci i On ih okreće kako hoće, pa Ga molimo za postojanost u vjeri i na istini, jer je Allahov Poslanik Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stalno učio dovu: ”O, Ti Koji okrećeš ljudska srca, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri!”
Izvor:saff.ba