EFENDIJA VELIĆ: SRAMOTA JE DA UVOZIMO ČAK 80 POSTO PŠENICE U OVAKO PLODNU I RODNU BOSNU

Muhamed ef. Velić, imam Ferhadija džamije u Sarajevu, u svojoj kolumni govori o bogatstvu obradive zemlje i poljoprivrede za Bošnjake.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

Gledano na karti svijeta, Bošnjaci su najzapadniji muslimanski narod koji u svome posjedu (katastru) i svome vlasništvu (gruntu) imaju zemlju.

To je njihova zemlja, a podsjetimo se na kur’anski nauk – da će zemlju Božiju dobiti, imati i naslijediti Božiji dobri robovi. Zato se Dobrim Bošnjanima bilo koja druga opcija ne isplati, izuzev biti dobar.

No, koliko je važno da na toj zemlji postoji razvijena infrastruktura – dobri putevi, magistralni i auto putevi, aerodromi i drugo, koliko je važno da na toj zemlji gradimo kuće i zgrade u kojima živimo i stanujemo, da pravimo institucije koje nas čine kulturnim i državotvornim kolektivom i nacionom, toliko je važno, ako ne i važnije, da upravo ta zemlja, koja nam je u posjedu i koje smo vlasnici, bude kultivisana i obrađena našim rukama.

Drugim riječima, treba da bude zasijana. A, nažalost, nije.

Ta bogomdana plodna i rodna zemlja je ostavljena i prepuštena sama sebi, da bude meta i želja mnogima, i dobronamjernima i onima koji to nisu, a ima ih naravno mnogo.

Možemo čitati u vjerskoj literaturi da su prve generacije muslimana, posebno Ensarije, stanovnici Medine, bile poznate po tome da su sijale i obrađivale pustinjsku zemlju, ostaje nejasno zašto Dobri Bošnjani ne obrađuju i ne siju tu izvanredno rodnu i plodnu zemlju. Pitamo se kako su bogate mnoge evropske zemlje, a kada iz aviona gledamo kultivisana i zasijana evropska polja i ravnice, gotovo pa stopostotno, ostaje nejasno kako nam ni tada nije jasno.

Buharija bilježi da je Muhammed, a.s., kazao da onaj ko ima zemlju treba da je obrađuje i zasije svojim rukama, a ako ne može to uraditi onda neka je ponudi svome bratu da je on zasadi, a ako ni on ne može onda neka je ostavi sebi za neke druge potrebe. Primjećujemo ovdje da je u prvom planu – obrađivanje i sijanje zemlje, pa tek onda druge potrebe.

Dolazimo i do čuvenog hadisa, kojeg bilježi Ahmed ibn Hanbel, a prenosi ga Enes ibn Malik, u kojem se kaže da ako nekome u ruci bude sadnica, a nastupa Sudnji dan ili Smak svijeta, a on ima vremena i šansu da je zasadi, neka je zasadi.

A ovo je, dakako, i najbolja poruka i savjet vjernicima šta trebaju raditi u vremenu, koje, eshatološki gledano, obiluje upravo tim apokaliptičnim znacima i upozorenjima o kraju svijeta; u vremenu koje obiluje prijetnjama ratovima, nuklearnim bombama i raketama, disolucijama i agresijama…, u vremenu takvog paradoksa, gdje je tehnički um ovladao i zavladao svijetom, ali, zbog ljudske pohlepe i oholosti, glad i hladnoća prijete da zakucaju na vrata cijelom svijetu, pa i onom bogatom. Treba li spominjati pandemiju, sve te teške brojke i crne statistike koje su rezultat virusne pandemije? U vremenu u kojem propaganda prijeti da zatruje i kontaminira svaku nadu i optimizam.

Eh, upravo u takvom vaktu i zemanu, vjernika se savjetuje da sadi svoju sadnicu i da se posveti svojoj zemlji i svojoj odgovornosti. Sadi svoju sadnicu, zasij zemlju svoju, robe Božiji!

Sramota je i žalost da 80 posto pšenice koju konzumiramo ovdje u plodnoj i rodnoj Bosni – dolazi iz uvoza. Baš ponižavajuće zvuče izjave da Srbija misli i na Bosnu i da je neće ostaviti gladnu. Pored toga, mi još uvijek gledamo i u ukrajinske žitnice, u mađarsku uljanu repicu, odnosno ulje i nadamo se čudu. Umjesto da se okrenemo sebi i svojim resursima.

Na kraju, evo, jedan savjet kako treba uraditi četiri stvari na vrijeme da se čovjek ne bi kasnije kajao zato što ih nije uradio na vrijeme.

Pa, kaže se da ako čovjek ujutro ne doručkuje – kajat će se cijeli dan; ako u proljeće ne posije – kajat će se cijelu godinu; ako se ne oženi čestitom ženom – kajat će se cijeli život; i ako na dunjaluku ne bude radio za ahiret – kajat će se cijelu vječnost.

U kontekstu teme, druga nam je stavka posebno indikativna. Treba, dakle, upravo sada, u proljeće i u vrijeme opasne krize i svekolike prijetnje, posijati zemlju svoju da se ne bi kajali cijelu godinu. A godina baš zna biti duga. K’o godina, piše Muhamed ef. Velić, prenosi Preporod.info.