Aida Begić za Radiosarajevo.ba: Patrijarhat je napravio žene koje ne znaju kako same sebi da pomognu

Aida Begić, međunarodno priznata redateljica iz Sarajeva, ovih je dana u fokusu javnosti nakon što je objavljeno da je njen igrani film Balada odabran kao kandidat Bosne i Hercegovine za nagradu Oscar.

Redateljica se upravo vratila iz Soluna, gdje je na filmskom festivalu prikazana Balada i doživjela veliki uspjeh, u od naredne sedmice počinje i kino distribucija filma u našoj zemlji.

 

Svi koji su pogledali Baladu uvjerili su se da je riječ o veoma upečatljivom filmu, a to potvrđuje i međunarodna kritika. “Ovo je najizrazitije i umjetnički najuzbudljivije djelo Aide Begić do sada” piše recenzent časopisa Variety. Ističe se i da je, nakon tri dugometražna filma obilježena posljedicama rata, ovo prvi rad bh. redateljice u kojem se rat (na prvi pogled) ne spominje.

Radnja filma odvija se postratnom tranzicijskom bh. društvu, obilježenom korupcijom, neizvijesnošću, neimaštinom, reality zabavom i jakim patrijarhalnim pritiscima. Gradić u kojem je smještena priča tipična je tranzicijka scenografija – nekada dom velikog privrednog diva i ponos radničke klase, danas je zaboravljeno i posrnulo naselje na margini gradskih zbivanja.

U centru pažnje je mlada žena, Meri, koja je napustila supruga i vraća se majci i bratu. Odlaskom od muža ne počinje njena sloboda, već problemi rastu. Meri ne može dobiti skrbništvo nad kćerkom jer je nezaposlena. Pritom mašta o tome da dobije ulogu u filmu.

 

“Na nivou mentaliteta, na kulturološkom nivou, u široj regiji mogu se prepoznati slični principi. Pitanje ugroženosti žena ne tiče se  posljedica rata. Možda bi nam bilo lakše da kažemo da je za to kriva politička situacija ili religija, ili nedostatak vjere. A zapravo to je jedan duboko uvriježen kulturni patern koji ženu postavlja na obespravljenu poziciju. To je mnogo ozbiljnije nego kada bi to samo bila prolazna faza. Zabrinjavajuće je da diskriminacija leži u nama. A tu je i veoma čest faktor ekonomske ovisnosti žene”, uvodi nas u kontekst filma Aida Begić u razgovoru za Radiosarajevo.ba.

Film odlikuju reference na usmenu književnost iz BiH, počevši od samog naslova Balada, pa do motiva u kojima prepoznajemo Hasanaginicu. O tome redateljica kaže:

“Shvatila sam da malo znam o kulturi prostora s kojeg dolazim i željela sam najprije da sama za sebe otkrijem narodnu usmjenu književnost, kako bih razumjela bolje prostor u kojem živim, a i samu sebe. Počela sam istraživati i iznenadila se. Željela sam preispitati koliko mi danas živimo tu poetsku stvarnost, a gdje je brutalna realnost. Tako sam i u filmu nastojala da isprepletem ta dva elementa – realni i onaj drugi, poetični, koji svi mi negdje u sebi ćutimo ili sanjamo.

 

Između ostalog, obuhvatila sam Hasanaginicu jer je ona najpoznatija, a i često je dramatizovana. Sve te dramatizacije, predstave, čak i operu koju imamo, radili su muškarci. Zanimljivo kako je Hasanaginica izrasla u neku vrstu paterna ili modela kakva žena treba da bude. Ona je žena koja se samo prepusti i ne čini ništa da sama sebi pomogne.

To jeste jezgro lika Meri koji sam kreirala. Ona jeste žena koja ne zna kako sebi da pomogne. Ali sam istovremeno pokušala da postavim i ostale elemente u današnje vrijeme, pa da vidim kako to muškarci mogu da loše ili dobro utiču na živote žena. U današnje vrijeme brat ne može prodati svoju sestru, ali može, nizom loših poteza, uticati na život svoje sestre. Konkretno, Merin brat u Baladi je probisvijet i kockar koji tako uništava njen život”, pojašnjava redateljica.

Glavna junakinja Meri (igra je Marija Pikić) u priči je suočena s nizom izazova koje nije u stanju savladati. Ti izazovi prikazani su kroz vješto profilirane likove, tipične za bh. društvo. Pitamo redateljicu kako je gradila likove u ovoj priči.

“Kad je u pitanju pozicija Meri, zanimljivo mi je da joj svi govore šta bi trebala da radi, svi nalaze za shodno da je usmjeravaju. Pa čak i njena prijateljica Adela, koja se doima kao emancipovana i ‘zeznuta’ pokušava da je ospori u namjeri da se okuša na audiciji za film. Mislim da je suštinski problem u našim sredinama što je i dalje uobičajeno da se ženama usmjerava život, da svi o njima sude. Ovdje se žene olako osuđuje zbog bilo koje odluke – od toga šta rade sa svojim tijelom, pa do profesije kojom se bave. Na meti su čestih osuda, nažalost, i od strane žena.

Lik Adele (igra je Lana Stanišić) se na početku doima kao Merina suprotnost, neko ko odolijeva pritiscima. Ali sve do jedne tačke, kada i ona mora da poklekne. Čini se da se čitav splet karaktera i društvneih okolnosti urotio da onemogući Meri i Adelu da budu slobodne i napuste sve što ih guši”.

Majčinstvo kao žrtva i odricanje

Treći ženski karakter je Merina majka, koju u filmu igra Jasna Žalica. U intervjuu za Radiosarajevo.ba, glumica se nedavno osvrnula na ovu ulogu, rekavši da su u njoj sadržane brojne majke koje, u najboljoj namjeri da zaštite djecu, zapravo ih čine manje sposobnima za samostalan život.

“Svaka majka postupa smatrajući da je to najbolje za njeno dijete,  ali to ne znači da su ti postupci to što njenom djetetu treba. Zefira je tipična majka koja je sav svoj život podredila djeci. A kad se dogodi da ne dobije ništa zauzvrat, osjeća se frustrirano. Misli da je njen život upropašten jer ga je u tolikoj mjeri posvetila djeci. Često mi se čini da žene, kada postanu majke, sve druge aspekte svoje ličnosti zanemare. Na duže staze to dođe na naplatu, jer nije prirodno da majčinstvo pobriše sve druge elemente naše ličnosti, počevši od same ženstvenosti, pa do karijere, hobija ili bilo kakve realizacije u onom aspektu koji je samo naš. Često zapostavljamo taj aspekt, a onda prije ili kasnije počne ispaštati najprije majka, a nakon toga i djeca, kaže Aida Begić, koja je i sama majka dvoje djece.

“Zanimljivo je da je Zafira, nakon jednog takovog sukoba, ipak shvatila da bi bilo dobro da krene za svojim starim snom, a to je da pjeva. Svoj prostor ona pronalazi u umjetnosti, jer je umjetnost prostor slobode. Na sreću, danas su svi, putem društvenih mreža, pozvani da učestvuju u tom prostoru izraza, svako može imati svojih pet minuta slave. Audicije su mi bile velika inspiracija i pozvala sam ljude s talentima da to prikažu u filmu. Mislim da svako treba da krene sa svojim snom u ključnom trenutku.”

Vizualni izraz i kamera u filmu daju bajkovitost koja je pojačana čestom upotrebom raznobojnih svjetiljki u scenografiji. Kako je postignut ovakav učinak, pitamo redateljicu.

“Kad sam razgovarala s direktorom fotografije (Erol Zubčević) o tome za kakvom slikom tragam, rekla sam da želim poetično u surovosti. Izbor Hrasnice kao lokacije je na istom tragu – željela sam da istaknem poetičnost u samim ljudima. Željela sam da se ispreplete prostor fikcije i realnosti, da u svemu tome bude neko snoviđenje, kao što u našoj  narodnoj usmenoj poeziji postoji ta neka mistična crta. Kolikogod nam se čini da je život brutalan, mi ga zapravo živimo.

Razgovor s redateljicom vodimo pred početak kino distribucije Balade u bh. kinima. Kako će se odvijati aktivnosti u vezi s tim i kandidaturom za Oskara, zadnje je pitanje za našu sagovornicu:

“Upravo je održana međunarodna premijera na filmskom festivalu u Solunu, a sada predstoji festivalski život filma koji će se prikazati u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Belgiji… Imamo dosta poziva. Nakon početka kino distribucije u BiH, 17. novembra, počinjemo raditi promociju za Američku filmsku akademiju. Tu se ne može baš puno uraditi ukoliko emate američkog distributera, ali našim internim kanalima i kroz evropske institucije, učinit ćemo da film bude što vidljiviji”.