“Bijela soba” u Sarajevu čuvat će bolne uspomene na ubijenu djecu tokom agresije

Ideja memorijalne “Bijele sobe” potekla je od roditelja okupljenih u Udruženju ubijene djece u opkoljenom Sarajevu 1992-1995. godine. Nalazit će se u samom centru grada u ulici Džidžikovac br.3 u blizini Spomenika ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva što će zapravo činiti jednu cjelinu.

Predmeti ubijene djece se prikupljaju u Historijskom muzeju

Radovi su počeli prošle godine i skoro su završeni, ali preostaju završni detalji i priprema prostora za postavke predmeta.

U isto vrijeme predmeti ubijene djece se od 2020. godine prikupljaju u Historijskom muzeju u Sarajevu. Ušavši u prostoriju u kojima se oni nalaze nastupila je bolna tišina. Na stolu ispred nas bile su malene patike, albumi sa fotografijama, igračke, dječiji crteži, kao i jednom obučen kostim za balet kojeg je majka svoje kćerke upakovanog donijela.

U toj istoj prostoriji zatekli smo Fikreta Grabovicu, predsjednika Udruženja ubijene djece u opkoljenom Sarajevu 1992-1995. godine, ali i oca koji je ostao bez svoje kćerke.

Fikretova kćerka Irma ubijena dok se igrala ispred zgrade

Drhtavim glasom počinje priču napominjući da je to najteža tema. Skrenuo je pažnju i na to da on nije izgubio svoje dijete, što je učestali termin u društvu. Kako kaže, njegovo je dijete ubijeno jer da je izgubio, već bi je dosad pronašao.

Njegova Irma je ubijena 20. marta 1993. godine i imala je samo 11 godina. Tog dana kao i u mnogim slučajevima stradanja djece nije bilo borbenih dejstava. Kako dalje priča Fikret, djeca su u tom okrutnom vremenu ubijana za vrijeme igre i u rijetkim trenucima kada su mogla uživati u miru i slobodi.

“Taj dan je bilo sunčano i ona je sa nekoliko drugarica izašla iz podruma ispred haustora da se na trenutke druže i opuste. Međutim, tu dječiju igru je prekinula granata. Mojoj Irmi je geler presjekao arteriju i iako je hitno prevezena u bolnicu, nije preživjela”, priča nam sa suzama u očima Fikret.

Već 28 godina bol za Irmom ne prolazi, ali kako je naveo Fikret on i supruga su nepunu godinu nakon njenog ubistva donijeli odluku da obnove porodicu i da kćerka Lejla, koja je tada imala osam godina, dobije brata ili sestru. Ubrzo nakon toga u veoma malom razmaku rodile su se Nejra i Nudžejma.

“Vjerujem da je u takvoj odluci bilo možda i nekog inata jer nismo htjeli da nam dijete koje je ostalo bude samo, a s druge strane, postojala je bol zbog gubitka Irme, najdragocijenijeg dijela bića moje supruge i mene. Tako da ja danas imam tri kćerke i iako ne postoji nikakav lijek za ovu bol, njihovo postojanje na neki način zacjeljuje rane”, istakao je Fikret.

“Bijela soba” će podsjećati na iznenadni prekid dječije igre

Memorijalna “Bijela soba” će imati nekoliko segmenata, ali opet će biti cjelina. Prije svega, bit će uređena kao dječija soba ispunjena predmetima, igračkama i drugim eksponatima koje će donirati roditelji ubijene djece. Imat će i svoju stalnu izložbenu postavku, ali i historijski dio o opsadi Sarajeva.

“Soba će podsjećati na iznenadni prekid dječije igre. Krevet će biti nepospremljen, igračke razbacane, sveska otvorena i sve će izgledati kao da je dijete u jednom trenutku napustilo. Međutim, ostaje tužna činjenica da se dijete u tu sobu nikada više nije vratilo. To je jaka poruka koja ukazuje na to šta su sve roditelji preživljavali tokom opsade Sarajeva gubitkom svojih najdražih bića. Ta će soba podsjećati na ono što se desilo i biti upozorenje svima da nijedno dijete više ne smije biti ubijeno”, ispričao je Fikret.

Još ne zna koji će Irmin predmet biti izložen u “Bijeloj sobi” jer, kako je naveo, stan na Dobrinji je bio u potpunosti uništen u ratu tako da su iza njegove kćerke ostale fotografije i tek nekoliko stvarčica koje podsjećaju na nju.

“Jako mi je žao što takvih vrsta uspomena ima veoma malo, ali to što je ostalo sigurno će biti izloženo u ‘Bijeloj sobi’. To je ono što će sve nas roditelje podsjećati i na neki način dati utjehu jer ćemo i na ovaj način njegovati uspomenu na našu djecu i čuvati istinu od zaborava”, poručio je Fikret.

Dječiji crteži pokazuju životni paradoks – željeli su mir, a ubijeni u ratu

Ova i još mnoge druge teške priče sadržane su u predmetima koji se prikupljaju i koji će svoje mjesto pronaći u “Bijeloj sobi”, nastavlja dalje Elma Hodžić. kustosica Historijskog muzeja i idejna autorica ovog projekta.

Kako nam je kazala, ona se opredijelila za rad na ovom projektu iz ličnih, ali i profesionalnih razloga. Dodatnu joj snagu i istrajnost daju roditelji koji ne odustaju i osnivanjem “Bijele sobe” žele edukovati naredne generacije, ali i svim posjetiteljima ukazivati na važnost mira te predstavljati dokumentacioni centar i kroz edukativne projekte biti pokretač važnih društvenih promjena.

“Memorijalna ‘Bijela soba’ je specifična zato što će biti povezana sa spomen-obilježjem i to je jedinstven primjer muzejske prakse u svijetu. Mislim da će ova soba u budućnosti biti omaž roditeljstvu u ratu. Roditelji su se poslije rata na različite načine nosili sa gubicima djece i trudili se čuvati sjećanja na njih i ovim projektom ćemo to uspjeti. Kasnije se u izgradnju spomen sobe uključio i Historijski muzej i Muzej ratnog djetinjstva i svaka od tih institucija će na svoj način dati doprinos razvoju sobe”, navela je Hodžić.

Dodaje da se ne može izdvojiti nijedan predmet jer svaki ima svoju priču i važan je. Ipak, posebno je oduševljavaju crteži i poruke na njima.

“Imamo zaista raznovrsne predmete počevši od odjeće, igračaka, fotografija, članskih kartica, što govori o širokom spektru dječijeg interesovanja. Međutim, dječiji crteži su posebna priča, nastajali su u ratu i govore o tome koliko je umjetnost djeci pomagala da se nose sa svakodnevnim traumama. I ono što mi uvijek daje volju da izneseno ovaj projekt do kraja su njihove poruke mira koje zaista pokazuju koliko je velika tragedija stradanja djece u ratu. Pokazuju životni paradoks, da neko ko se toliko zalaže za mir na kraju bude ubijen”, naglasila je Hodžić.

Bijela je boja mira, nevinosti i čistoće pa zbog toga i stoji uz naziv sobe u kojoj će biti dječije uspomene.

“Također, inspiracija za cijeli ovaj projekt je priča majke koja je došla na izložbu 2012. godine u SARTR-u i koja je s nama podijelila fotografiju svog sina u njegovoj bijeloj sobi. Ona je i danas čuva u autentičnom obliku i voljna je da dijelovi te sobe budu prebačene u muzej. Kroz cijeli projekt se zapravo shvata d