Bolje je imati razjarenog lava pred sobom, nego izdajničkog psa iza sebe

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah u Kur'anu je objavio: ”O vjernici, Allaha i Poslanika ne izdajite i svjesno međusobno povjerenje ne proigravajte.” (El-Enfal, 27.)

‘Ijad ibn Himar, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Pet skupina ljudi su stanovnici Džehennema: čovjek koji je toliko slab i nestabilan da mu razum ne pomaže da se odupre strastima i grijehu, čovjek izdajnik kojem se neće povjeriti ni najmanja stvar, a da je neće izdati i pronevjeriti, čovjek koji i danju i noću snuje kako da oskrnavi tuđu čast i imetak, čovjek škrtica i čovjek lošeg ahlaka koji je ogrezao u grijehu.” (Muslim)

U citiranom hadisu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava muslimane na nekoliko loših osobina koje za posljedicu imaju poniženje na dunjaluku i vječnu džehennemsku patnju na Ahiretu, sa posebnim naglaskom na izdaju.

Riječ ”izdaja” sama po sebi izaziva zgražavanje i odvratnost, toliko da je u narodu ostala poznata izreka: ”Bolje je imati razjarenog lava ispred sebe, nego izdajničkog psa iza sebe.”

To je zato što, čim se spomene riječ ”izdaja”, pred našim očima se stvore slike zavjera, ubistava, špijunaže, montiranih procesa, zločina, smutnje i općeg nereda u društvu i državi.

Definirajući riječ ”hijanet” – ”izdaja”, Džahiz je rekao: ”To je samovolja u pogledu onoga što se osobi povjerava od imetka, časti i svetinja. Ona uključuje i skrivanje vijesti ako je nekome dodijeljena uloga prenošenja i obznanjivanja vijesti, te iskrivljivanje i friziranje poruka (informacija) i njihovo prenošenje suprotno njihovom izvornom obliku.”

Stubove veleizdaje čine osobe koje služe stranoj državi i zalažu se za njene interese na štetu interesa svoje države i naroda, što prouzrokuje ogromnu štetu po sigurnost i stabilnost vlastite zemlje i njezinu političku poziciju.

Islamska historija je puna primjera izdaje i izdajnika. To je zato što neprijatelji islama i muslimana, kad izgube svaku nadu da izvana mogu uništiti islam i muslimane, bez obzira na metode koje koriste, pribjegavaju metodi ubacivanja ”malignog tumora”, u obliku sitnih i pokvarenih ljudskih duša kojima ništa nije sveto osim vlastitog trbuha, da bi putem tog ”tumora” iscrpljivali i razarali tkivo i tijelo islamskog ummeta. Naravno, izdaja može doći i od ruke neprijatelja islama koji žive u istoj državi u kojoj su muslimani većina, ali je najgora i najpogubnija izdaja od ruke muslimana.

Naprimjer, iz historije islama znamo da je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pokušala otrovati Jevrejka koja je živjela u islamskoj državi, hazreti Omera ubio je vatropoklonik Ebu Lu'lu, međutim hazreti Osmana je ubila ruka izdajnika iz muslimanskih redova, hazreti Aliju, radijallahu anhu, također, i takve izdaje su se kasnije dešavale kroz dugu islamsku historiju.

Pod izdajstvom se misli na izdaju i pronevjeru bilo kakvog emaneta koji čovjeku može biti povjeren. Ljudi koji su skloni izdaji povjerenog emaneta su moralni šljam i najpokvarenija ljudska stvorenja. Stoga nije čudo što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za takve, rekao: ”Ko nema emaneta, on nema ni vjere.”

Tako je sa svima onima koji izdaju bilo koji emanet, pa šta onda reći za ljude koji, zarad ličnog komoditeta i sitnog dunjalučkog šićara, izdaju najveće svetinje; koji izdaju vjeru, državu, narod i koji nemaju nikakvih moralnih skrupula, a imaju vlast i moć u svojim rukama?!

Mi, Bošnjaci, smo na svojoj koži najbolje osjetili šta znači izdaja spomenutih vrijednosti i još uvijek to osjećamo. Izdajnici, sitnošićardžijske duše i ulizice, među bošnjačkim političarima, inteligencijom, sudijama, advokatima, novinarima i drugim utjecajnim skupinama i pojedincima, od prestanka agresije pa do danas, maksimalno su se trudili, zajedno sa našim dušmanima, da se agresiji na Bosnu i Hercegovinu od strane Srbije i Hrvatske i genocidu nad Bošnjacima dadne epitet građanskog rata, da se žrtva izjednači sa četničko-ustaškim agresorima i fašistima, da se naša država, Bosna i Hercegovina, po svaku cijenu dovede u kontekst terorizma, da se, umjesto o četničko-ustaškim zločincima i zločinima, o kojima se narednih dvjesta godina ima šta pričati, istraživati i procesuirati, u fokus stavi priča o Bošnjacima kao potencijalnim teroristima, o islamskoj prijetnji na kojoj su velikosrpski fašisti temeljili svoju agresiju i pravdali zločine, pomažući na taj način našim dušmanima da ostvare svoje ciljeve i aspiracije o rastakanju i disoluciji Bosne i Hercegovine, koju nisu ostvarili putem agresije.

I ono što im nije pošlo za rukom da urade puškom i kamom, sada to ostvaruju u miru preko bošnjačkih predstavnika koji su svoje političke i druge pozicije te svoj dunjalučki komfor sagradili i grade na časnoj borbi i čistoj šehidskoj krvi najboljih, najhrabrijih i najponosnijih naših sinova.

Nije mali broj, među Bošnjacima, onih (novinara, političara, sudija i drugih) koji su se prodali za sitne pare i koji svojim jezicima i perima podržavaju zulumćare, opravdavaju i brane pokvarenjake i neprijatelje naše države, izvrću činjenice, friziraju vijesti, skrivaju istinu i notorne laži predstavljaju kao istinu, siju smutnju i potiču plamen islamofobije u Bosni i Hercegovini i okruženju. I da stvar bude gora, takvi svoju petokolonašku rabotu, obmane i ružno spletkarenje nazivaju mudrošću i borbom za ljudska prava i jednakopravnost.

No, bez obzira što na kratko ostvare svoje bijedne ciljeve, što dobiju mrvice vlasti ili dobro radno mjesto ili zarade nešto novca, izdajnici su najprezrenija stvorenja i njih niko ne voli. Oni žive bijedno na dunjaluku i okončaju svoj život u bijedi i poniženju, i kletva ljudi ih prati i nakon smrti, bez obzira što njihova izdaja često puta ostane nekažnjena na ovome svijetu.

A kako su na izdajnike države i naroda gledali i gledaju ljudi koji imaju imalo časti i morala, svjedoči i predaja iz predislamskog doba koju je zabilježio Ibn Hišam u svojoj Siri.

Naime, u predaji se spominje da je vladar Jemena, Ebreha, sagradio crkvu u Jemenu i želio je da Arapi hodočaste tu crkvu, a da prestanu hodočastiti Ka'bu u Mekki. Nakon toga, neki Arap je otišao u tu crkvu i izvršio nuždu. Naljutilo je to Ebrehu pa je odlučio da sruši Ka'bu. Mobilizirao je ogromnu vojsku predvođenu slonom dok nije došao u Taif. U Taifu je pred njega izašao Mes'ud ibn Mut'ab i rekao mu: ”Poštovani kralju, mi smo tvoji robovi i tebi se ponizno pokoravamo. Mi želimo poslati sa tobom jednog našeg čovjeka koji će ti biti vodič do Mekke.” Poslali su sa Ebrehom čovjeka koji se zvao Ebu Regal. Međutim, na putu prema Mekki, Ebu Regal je umro. Arapi su kasnije, prezirući i mrtvog izdajnika države, kad god bi naišli pored njegovog mezara u dolini Mugammes, kamenovali njegov mezar.

Slično je završio Ibn el-Alkami koji je bio ministar abasijskog halife El-Musta'sima, a koji je odigrao glavnu ulogu u padu Bagdada u tatarske ruke. Naime, Ibn el-Alkami je napisao Hulagu-kanu da mu je spreman predati Bagdad ukoliko se ovaj odluči napasti ga, pa mu je Hulagu pisao da je u Bagdadu skoncetrisana mnogobrojna muslimanska vojska i da, ako želi biti pokoran Tatarima, mora pokušat oslabiti vojsku i smanjiti broj vojnika.

Kad je pismo Hulagu-kana stiglo do Ibn el-Alkamija, on je odmah počeo obmanjivati halifu ​​El-Musta'sima i uvjeravati ga da je beskorisno da država izdvaja i plaća troškove za toliku vojsku. I uspio ga je ubijediti i prevariti. Ibn Kesir  u svom djelu El-bidaje ven-nihaje (13/202.) spominje da je muslimanska vojska brojala oko sto hiljada boraca (konjanika), a da je ministar Ibn el-Alkami uspio smanjiti taj broj na svega desetak hiljada.

A kad je završio svoju prevaru, Ibn el-Alkami je napisao Hulagu-kanu šta je učinio, pa je Hulagu-kan krenuo sa svojom ogromnom vojskom prema Bagdadu i osvojio ga. Ubio je halifu El-Musta'sima i njegovog sina te izvršio strašan masakr i pokolj nad muslimanima Bagdada. U nekim historijskim predajama spominje se da je Hulagu-kan naredio da mu dovedu ministra Ibn el-Alkamija da ga nagradi za njegovu izdaju muslimana. Kad su ga doveli, Hulagu-kan mu je rekao: ”Kad bismo ti dali sve što posjedujemo, mi se opet ne bi mogli nadati nikakvom dobru od tebe, zato smatram da je najbolje da te ubijem.” I ubio ga je.

Historičari spominju i slučaj Napoleona koji je u jednoj od bitaka protiv Austrije angažirao austrijskog oficira koji ga je detaljno obavještavao o svakom pokretu austrijske vojske i zahvaljujući izdaji tog oficira, Napoleon je uspio poraziti austrijsku vojsku. Kada je oficir izdajnik došao primiti nagradu za svoju izdaju, Napoleon se nije podigao sa svoje stolice da mu izrazi dobrodošlicu, već je uzeo kesu zlatnika i bacio je ispred njega. Iznenađen takvim postupkom, austrijski oficir je rekao: ”Ja sam mislio da ću imati privilegiju i čast da se rukujem sa uvaženim carom.” Na to mu je Napoleon odgovorio: ”Zlato i novac pripadaju tebi i onima poput tebe, a što se tiče moje ruke, znaj da se ja ne rukujem sa izdajnicima svoje domovine.”

Stoga nije čudo da je Napoleon izdajnika naroda i domovine, ovako opisao: “Primjer onoga koji izda i proda svoju domovinu je kao primjer onoga ko krade očev novac da bi nahranio lopove. Niti će mu otac to oprostiti, niti će ga lopovi zbog toga nagraditi.”

Allaha molimo da nas i našu domovinu zaštiti od izdajnika i munafika, i utječemo Mu se od izdaje i izdajnika onako kako Mu se utjecao i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učeći ovu dovu: ”Allahu moj, utječem ti se od gladi jer je to loš sudrug, i utječem Ti se od izdaje, jer je to zao saputnik.” (En-Nesai)

Izvor:saff.ba