O tome je brojna svjedočenja zabilježila ekipa projekta “Životi iza polja smrti”, ali i objektiv fotografa Armina Durguta.

Prilikom izlaska iz Srebrenice preko šume u julu 1995. godine, Kemo Hajdarević je nosio “mrtvare”.

– Dobro se sjećam tih jutarnjih sati, nisam uspio izuti te, kako smo ih mi nazivali, “mrtvare”. Imali smo neku obuću koja je bila vrlo lošeg kvaliteta. Kada sam pregazio Jadar, odjednom se ta moja obuća, kako bih ih nazvao, počela raspadati. Ostao sam bos. Tako bos, hodajući, bacio sam ih jer ih nisam više mogao koristiti – ispričao je Hajdarević tokom snimanja u okviru projekta “Životi iza polja smrti”, koji Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) radi zajedno s Memorijalnim centrom Srebrenica – Potočari.

On je bio jedan od “sretnih” jer mu je neko dao druge cipele, u kojima je prešao do Tuzle. Neke su “mrtvare” ostale na šumskim putevima, neke u masovnim grobnicama.

Kemo Hajdarević FOTO: BIRN

Za cipele koje su Srebreničani dobijali u humanitarnoj pomoći tokom rata i u kojima su mnogi krenuli od kuća u julu 1995. godine, govorilo se da se u njima sahranjuju mrtvi, što je jedan novi nivo mučenja, smatra Armin Durgut, autor izložbe fotografija “Mrtvare”, koja će 1. jula biti otvorena u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Durgut, koji je rođen u Zenici svega nekoliko mjeseci prije srebreničkog genocida, u razgovoru za (BIRN BiH) kaže da se zainteresovao za ove cipele nakon što je prošle godine sarađivao s Memorijalnim centrom Srebrenica – Potočari i fotografisao artefakte za stalnu postavku “Memento”.

Ističe da su mu ove cipele bile fotografski zanimljive, a pogotovo njihov oblik, te kao otisak vremena nakon genocida s obzirom da su stajale na stazama “Marša smrti” i u masovnim grobnicama.

– Taj otisak vremena na njima je meni bio grafički zanimljiv. Zbog toga sam odlučio da ih snimim i da baš posvetim jednu seriju radova tim cipelama “mrtvarama” – kaže Durgut te dodaje da mu je bio izazov napraviti jednu drugačiju izložbu u vezi sa događajima u Srebrenici.

Fotografije su, prema Durgutu, snimane na način da se na obući mogu vidjeti popravke selotejpom ili prošivanjem sa šatorskim platnom, ali zbog perspektive iz koje su cipele snimane, mogu se vidjeti i njihove različite veličine, pa su posebno uočljive one dječije.

– Sve su fotografije jednako interesantne, ali ima nekoliko dječijih koje dodatno strašno izledaju – kaže Durgut.

Na slobodnu teritoriju stizali bosi

Za Srebreničane izraz “mrtvare” za cipele iz humanitarne pomoći je više nego poznat, a u razgovoru za BIRN BiH Azir Osmanović, kustos Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, pojašnjava i kako je nastao.

– U Srebrenici se nekako pojavila priča u toku opasade da su cipele koje smo mi dobijali u humanitarnoj pomoći, ustvari, na Zapadu korištene za sahranjivanje mrtvih. Po tome ih je narod prozvao “mrtvare”, i ko god je bio u Srebrenici u toku rata zna za taj termin – kaže Osmanović.

Pojašnjava kako ova obuća nije bila kvalitetna, te da bi se, nakon par pređenih kilometara ili nakon par kišnih dana, gornji dio te obuće, koji je bio spužvast, raspao. Đon ovih cipela, prema Osmanoviću, bio je nešto kvalitetniji, tako da su Srebreničani opšivali cipele kada se raspadnu nekim kvalitetnijom tkaninom, uglavnom od šatorskog platna, čime se produžavao njihov vijek.

– Većina ljudi koja je krenula preko šume, na nogama je upravo imala tu obuću. O tome svjedoči obuća koju sam sa svojim timom iz Memorijalnog centra i pronašao po skloništima u kojima su mnogi od njih boravili. Na slikama koje su nastale na slobodnoj teritoriji, može se vidjeti da je veliki broj ljudi bos zakoračio na slobodu, “mrtvare” su ih izdale – kaže Osmanović.

Foto: Ahmet Bajrić

Nakon što je čuo priču o “mrtvarama”, Durgut kaže kako je probao iz neke druge perspektive ispričati priču o genocidu u Srebrenici i “dodati jedan novi nivo zla”.

– Tu se tačno vidi jedan novi nivo mučenja. UNHCR je slao te cipele u kojima se ljudi kopaju da ih živi ljudi nose. To nije lako ni za svariti. A Vojska Republike Srpske (VRS) je opet namjenski propuštala baš te pakete jer su znali o kakvim se cipelama radi – smatra Durgut.

Osmanović kaže da za potrebe izložbe nisu bile fotografisane samo “mrtvare”, već i druga obuća koju je pronašao tim iz Memorijalnog centra, pri tome, kako kaže Osmanović, rizikujući svoje živote kako bi se svi predmeti sačuvali od zaborava i njima dokazala istina o razmjerama genocida.

Durgut kaže da ova izložba ne bi bila moguća bez tima iz Memorijalnog centra, kao i Srebreničana koji u slobodno vrijeme hodaju stazama “Marša smrti” i pronalaze predmete.

Ovaj projekat je u potpunosti finansirao Memorijalni centar Srebrenica – Potočari.

Izložba od oko 50 fotografija će biti otvorena 1. jula u 19 sati u Umjetničkoj galeriji BiH, kada će biti predstavljena i istoimena knjiga. Durgut ističe da se u knjizi nalazi veći broj fotografija od onog koji će biti izložen, a tu je također opisano kako su cipele pronalažene, gdje i ko ih je sve nalazio. Sav prihod od prodaje knjige će biti doniran biblioteci Memorijalnog centra.

Genocid u Srebrenici

Presudama je utvrđeno da je u Srebrenici u julu 1995. godine ubijeno više od 7.000 pretežno muškaraca i dječaka, a prognano više od 40.000 žena, djece i staraca.

Jedan od najvećih masakara srebreničkog genocida počinjen je u kasno poslijepodne 13. jula u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica, gdje je ranije tog dana s livade u Sandićima prebačeno oko 1.000 Bošnjaka. Pripadnici specijalne policije pucali su na zatočenike, a u skladište su ubacivane i ručne bombe.

Masovna pogubljena 14., 15. i 16. jula nastavljaju se na području Zvornika – u selu Orahovac, na brani u Petkovcima, Kozluku, Vojnoj ekonomiji Branjevo i Domu kulture u Pilici.

U masovne grobnice ukopavaju se tijela ubijenih Bošnjaka.

Nakon 16. jula nastavila su se ubistva manjih grupa muškaraca Bošnjaka na području Kozluka i Nezuka.

Mjesec i po kasnije, pripadnici VRS-a i MUP-a RS-a učestvovali su u organizovanom naporu skrivanja ubistava i pogubljenja u zonama odgovornosti Zvorničke i Bratunačke brigade, tako što su ponovno zakopavali tijela ekshumirana iz prvobitnih masovnih grobnica.

Do sada je identifikovano skoro 7.000 žrtava genocida, a pronađene su 94 masovne grobnice.