Čovićeva borba za treći entitet na “život i smrt”: Mostar je stožerni i stolni grad Hrvata

Svaku priliku Čović koristi kako bi potencirao priču o stolnom gradu. Tako je bilo i u izbornoj noći, 20. decembra prošle godine kada je poručio da je “došlo vrijeme da se Mostar gradi na europskim temeljima”. A graditi Mostar na europskim temeljima, prema njegovom tumačenju, može samo HDZBiH i Mario Kordić na mjestu gradonačelnika, jer su samo Čović i njegova stranka “nositelji europskih vrijednosti”.

Koplja se lome još od 1994. godine

– Mostar i da ima pet stanovnika bit će stolni grad Hrvata. Treba razumjeti šta je stolni grad. Ovdje je naša sveučilišna bolnica, kazalište, sveučilište. Mostar će biti stolni grad ne samo Hrvata Mostara, već i drugih Hrvata, za razliku od dva naroda koja imaju stolni grad u Sarajevu i Banjoj Luci – rekao je Čović.

Šta je ovo, do klasična etnička podjela, tri entiteta, tri naroda, od kojih svaki ima svoju etničku avliju i stolni grad.

Po svaku cijenu, Čović nastoji prikazati Mostar kao hrvatski stolni grad, što je daleko od istine. Razlika u brojnosti između Hrvata i Bošnjaka u Mostaru je tek nekoliko hiljada, a tu je i oko pet hiljada Srba. U smislu nacionalne strukture Mostar je multietnički grad.

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine, u Mostaru živi Hrvata, 48,4, posto, Bošnjaka, 44,2 posto, Srba je 4,2 posto, a Ostalih 3,2 posto.

Ono što je još politički opasnije kada Čović izlazi sa tezom o Mostaru kao hrvatskom stolnom gradu, jeste da on nije niti će ikada odustati od trećeg entiteta, čije sjedište bi trebao biti upravo grad na Neretvi. Iako u posljednje vrijeme često govori kako je treći entitet zlonamjerna podvala njemu i HDZ-u, svaki potez koji vuče dokazuje suprotno.

Jedan od njih jeste insistiranje na izmjenama Izbornog zakona BiH, prema njegovim pravilima igre, koje udaraju praktično “muhur” na treći entitet.

Ne treba svakako zaboraviti ni njegovu privatnu udrugu Hrvatski narodni sabor. HNS, kada se pogleda kako je sada organiziran, praktično je “vlada u pričuvi”, jer ima sve odjele koji su pandan ministarstvima. Nedostaje im još samo sitan detalj – a to je da je ugrade u ustav, da dobije svoj budžet, a teritorija koju je Čović zaokružio i odredio da je sjedište u stolnom gradu Mostaru svakako je tu.

Oko Mostara koplja se lome još od 1994. godine kada je potpisan Vašingtonski sporazum.

Sporazum o osnivanju Federacije BiH je potpisan 18. marta 1994. godine. Kao dio ovih temeljnih dokumenata, dogovoreno je da će gradskom općinom Mostar upravljati Administrator Evropske unije u periodu do dvije godine.

Od jula 1994. do aprila 1996. Hans Koschnick je obavljao funkciju upravitelja Mostara. Zadaća koju mu je povjerila EU bila je ponovo ujediniti taj grad. Koschnick je izradio prijedlog o preustroju Mostara s više općina i sa centralnom zonom kao nukleusom oko kojega bi se grad postupno ujedinio.

Taj je prijedlog ipak bio povodom za nove međusobne političke prepirke između bošnjačkih i hrvatskih političkih stranaka koje su se sukobljavale oko granica budućih općina, kao i centralne zone.

Nezadovoljstvo hrvatske strane kulminiralo je 1996., kada su demonstranti napali kolonu vozila u kojoj je bio Koschnick.

Koschnick je nakon toga, odlukom tadašnjeg njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela, povučen iz Mostara.

Tokom obavljanja dužnosti u Mostaru Koschnick se na meti napadača našao već 1994. godine, samo dva mjeseca nakon što je postavljen na dužnost u podijeljenom gradu. U septembru 1994. na njegov ured u hotelu “Ero” ispaljena je granata, a u njemačkim se medijima za to okrivljavala hrvatska strana. Koschnik u tom trenutku nije bio u uredu a pokrenuta istraga nikada nije službeno utvrdila ko je za to odgovoran.

Potpisivanjem Rimskog sporazuma 18. februara 1996. godine, Mostar, kao i dva kantona HNK i SBK, su dobili poseban status. Time je definirano da glavne pozicije u kantonu i gradu ne mogu pripadati predstavnicima iz reda istog naroda. Ako je guverner ( funkcija ukinuta 2002.) bio Hrvat, onda je Bošnjak gradonačelnik, i obrnuto.

Također, Mostar je imao gradonačelnika i dogradonačelnika, Dvije godine Bošnjak bi bio gradonačelnik, a Hrvat dogradonačelnik, pa bi se onda rotirali na pozicijama.

Mostar je imao šest gradskih općina, od kojih su tri bile sa hrvatskom, a tri sa bošnjačkom većinom, plus distrikt u samom centru grada gdje su se nalazile gradske institucije. Općine su imale velike ovlasti dok je Gradsko vijeće imalo ovlasti slične Gradskom vijeću Sarajeva, koje su, u puno slučajeva, tek simboličke.

Prijelazni Statut Grada Mostara je usvojen 7. februara 1996. godine. Šest općinskih područja ili gradskih općina utemeljeno je usvajanjem Prijelaznog Statuta: Mostar Jug, Mostar Jugozapad, Mostar Zapad, Mostar Jugoistok, Mostar Sjever i Stari Grad. Centralna zona u centru tradicionalno komercijalnog i turističkog središta grada trebala je biti pod direktnom upravom Gradske uprave.

Tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown 2003. godine pokrenuo je pitanje izmjene Statuta, što je naišlo na žestoke otpore bh. političkih stranaka. Podršku mu je tada jedini pružio gradonačelnik Safet Oručević.

Novim Statutom definirano je šest gradskih područja koja biraju vijećnike Gradskog vijeća. Vijećnici izabrani u Gradsko vijeće odlučuju o najvažnijim stvarima vezanim za Gradsko područje iz kojeg dolaze. Ukidaju se dvostruka javna poduzeća, po Statutu Mostar nema dva vodovoda, dva komunalna poduzeća i slično. Kulturne institucije moraju izbrisati iz naziva nacionalnu odrednicu. Ashdownovim Statutom, Mostar ponovno zvanično postaje jedan grad.

Prvi izbori po novom Statutu održani su 2004. godine.

Po tadašnjim, Ashdownovim izbornim pravilima, Gradsko vijeće je dobilo 35 vijećnika, od kojih nijedan konstitutivni narod (Bošnjaci, Hrvati, Srbi) nije mogao imati manje od 4, ali ni više od 15 vijećnika. Za kategoriju Ostali, odnosno onih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda, bilo je rezervirano jedno mjesto u Gradskom vijeću Mostara.

Određeno je da se gradonačelnik bira dvotrećinskom većinom u prva dva kruga glasanja, a ukoliko takve većine ne bude, u trećem krugu je potrebna većina od 18 vijećnika.

Na osnovu tih pravila, održani su lokalni izbori 2008. godine. Međutim, izbor gradonačelnika je trajao 14 mjeseci, jer ni SDA ni HDZ nisu mogli osigurati većinu od 18 vijećnika.

Tada je “presudilo” tumačenje OHR -a da je za izbor gradonačelnika u trećem krugu dovoljna većina od prisutnih vijećnika koji glasaju. Na osnovu toga, HDZ je dobio mjesto gradonačelnika Mostara. HDZ-ov Ljubo Bešlić tako je 12 godina vladao Gradom.

U junu prošle godine predsjednici SDA Bakir Izetbegović i HDZBiH Dragan Čović potpisali su Sporazum na temelju kojeg su i održani Lokalni izbori u Mostaru 20. decembra. Tim je sporazum usaglašen način izbora vijećnika u Gradskom vijeću i njihov broj i novi Statut Mostara, koji treba biti usvojen na prvoj sjednici Gradskog vijeća.

Gradsko vijeće Mostara održalo je prvu sjednicu na kojoj je obavljen prvi krug glasanja, te su u utrci za gradonačelnika ostali Zlatko Guzin i Mario Kordić.

U međuvremenu, reagirao je OHR koji je zatražio da se prvi krug poništi, te da se u skladu sa važećim Statutom glasanje obavi tajno. Potom je u nastavku sjednice prihvaćen prijedlog OHR-a, te je obavljeno tajno glasanje i ponovo su isti kandidati ušli u drugi krug.

Uslijedio je prijedlog BH Bloka da se primjeni princip rotacije, odnosno da po 16 mjeseci na funkciji gradonačelnika budu kandidati u ime Koalicije za Mostar, potom HDZBIH te BH Bloka. Ovaj prijedlog prihvatila je SDA, međutim, Dragan Čović i HDZBIH su ga dočekali “na nož”. Žalili su se svim predstavnicima međunarodne zajednice. Čović je u pismu potencirao kako su “hrvatski narod i političari ugroženi u Mostaru”. Naravno, ugrožen je njegov i interes HDZ-a, koji ne biraju sredstava da Mostar jednog dana pretvore zaista u stolni grad Hrvata. Zato po njemu isključivo Hrvat mora biti prvi čovjek grada na Neretvi.

Svi gradonačelnici Grada Mostara