Pomoćnica državnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država u Uredu za Evropu i Evroaziju Karen Donfried boravila je u posjeti našoj zemlji, a potom se oglasila s jasnom porukom da se “u BiH ponovo mora fokusirati na vraćanje funkcionalnosti državnim institucijama. SAD ne nastoje ukinuti Republiku Srpsku, ali SAD neće stajati po strani dok sadašnje rukovodstvo RS-a nastoji razbiti državu, kao i da ne postoji razlog za odlaganje izbora”. Kako Vi komentirate ovaj stav SAD-a i kakva je bila reakcija Milorada Dodika tokom sastanka koji ste imali s Donfried?– To su vrlo jasne poruke. Diplomate ovog ranga ne spominju često imena političkih aktera u negativnom kontekstu, a kada to urade onda znači da su njihove namjere jako ozbiljne. Dejtonski mirovni sporazum je izuzetno dostignuće Sjedinjenih Država, tiče se sveukupne euroatlantske sigurnosti, i svako ko nasrće na taj sporazum nasrće na autoritet najmoćnije sile na svijetu, i sigurno se neće dobro provesti.

Sankcije koje je američka administracija uvela Dodiku i njegovim saradnicima, na osnovu okvira koji je prošle godine potpisao predsjednik Biden, zatim intenzivirana diplomatska aktivnost SAD-a prema BiH u proteklom periodu, nedvosmislena podrška OHR-u i korištenju bonskih ovlasti, te povećan interes za međunarodno vojno prisustvo u BiH – sve su to jasni signali. Ako se Dodik nastavi inatiti, ako pokuša provoditi neustavni Zakon o imovini i druge neustavne akte, koji su jasno označeni kao secesionistički, mora znati da će posljedice biti sve teže.

Nesumnjivo da Bosna i Hercegovina, umjesto toga treba da se fokusira na jačanje funkcionalnosti, i da provede izbore, jer ne postoji nikakav razlog za njihovo odgađanje.

Proteklih dana boravili ste u Nizozemskoj. Prije toga ste bili u Briselu na razgovorima sa zvaničnicima EU-a. Da li je ta pojačana diplomatska aktivnost dala rezultata i mijenja li se u međunarodnim krugovima predstava o BiH. Koliko tome je doprinijela i agresija Rusije na Ukrajinu?

– Probosanska politika je uvijek gajila dobre odnose sa međunarodnom zajednicom i mislim da je to strateški mudar izbor. To nekad nosi sa sobom i znatnu odgovornost i nekad nije popularno na domaćem terenu, ali dugoročno se radi o ispravnoj strategiji.

Dodik je nedavno ustvrdio da su Bošnjaci pridobili strance i da nam to “mora priznati”. Hrvatski premijer je kazao da je “teško mijenjati stavove međunarodne zajednice o BiH formirane po sarajevskom narativu”. Mislim da su obojica u krivu, svaki na svoj način.

Ne radi se o pridobijanju stranaca, već o činjenici da bošnjačka i ukupna probosanska politika vodi svoju politiku na osnovu vrijednosti, koje se podudaraju sa vrijednostima demokratskog, prvenstveno euroatlantskog svijeta. Geopolitički akteri nisu pijuni da se može manipulisati s njima. Oni na prvom mjestu imaju svoje principe i interese, i gledaju šta je kompatibilno s time. Radi se o tome da je prodržavna politika kompatibilna s time, dok antidržavne nisu.

Problem vlasti u RS-u i HDZ-a je u tome što oni zahtijevaju nešto što se duboko kosi sa temeljnim demokratskim principima, kao i interesima evropske sigurnosti i šireg međunarodnog poretka. Ne možete tražiti promjenu granica, ne možete jednostrano kršiti tako veliki sporazum kao što je Dejton, ne možete jačati diskriminaciju i uvoditi nove podjele, jer sve to ima opasne reperkusije i na širi kontekst.

Naravno, potrebno je to komunicirati. I mi to uporno radimo, počev od državnog vrha i naše diplomatije, pa preko jednog šireg kruga ljudi, aktivista, naše dijaspore koji svaki dan to čine. Mi nemamo resurse kao susjedne države, ali pravda je na našoj strani i trebamo ustrajati u tome.

Poruke da nema razloga za odlaganje izbora imali smo prilike čuti proteklih mjeseci od različitih visokih međunarodnih zvaničnika. Nasuprot njih, predsjednik HDZBiH Dragan Čović gotovo godinu dana uporno je ponavljao da nema uvjeta za održavanje izbora, da ne priznaje CIKBiH, da se mora pristupiti izmjena Izbornog zakona ako se želi održati izbore, a spominjan je nerijetko i bojkot. Odjednom, Čović mijenja mišljenje i kaže kako će stranke HNS-a ipak učestvovati na izborima u oktobru. Odakle takav zaokret ili se sve ovo vrijeme ustvari radilo o Čovićevim manipulacijama i nastojanjima da pritiscima uz pomoć Zagreba i Moskve, izdejstvuje Izborni zakon koji bi zabetornirao konačnu etničku podjelu države BiH?

– Moskva već godinama otvoreno podržava HDZ-ove zahtjeve o Izbornom zakonu. Istovremeno, HDZ već godinama, kroz priču o Izbornom zakonu, drži u blokadama institucije, prvenstveno federalne, i tako destabilizira Bosnu i Hercegovinu, što se uklapa u strateške interese Ruske Federacije, koja očigledno ne želi vidjeti jačanje BiH kao partnera Zapada i naš ubrzani NATO put. HDZ nekad svjesno, nekada nesvjesno, a u saradnji s Dodikom provodi ove ciljeve.

U Zagrebu jedan dio ljudi razumije pogubnost takve politike HDZ BiH, ali nisu spremni da se usprotive ekstremističkim krugovima, koji potenciraju na tome da Hrvati nemaju prava, što je deplasirana tvrdnja.

Čovićeva iznenadna promjena mišljenja evidentno je odraz njegove svijesti o tome s čime se može suočiti, ako u ovako delikatnom trenutku, nakon agresije na Ukrajinu, produbi destabilizaciju. No, ono što treba vrednovati jesu djela, a ne riječi. Zakonska i politička odgovornost je na HDZ-ovim ministrima u Vijeću ministara da glasaju za budžet i osiguranje novca potrebnog za izbore. Ako odbiju to, moraju snositi sankcije, a OHR u skladu sa svojim mandatom treba osigurati provođenje izbora, kao jednog od temelja Dejtonskog sporazuma. Jer, ne zaboravimo da je prvi veliki test Dejtona bio provođenje izbora 1996, da su od tada izbori redovno provođeni i sada bi neko želio to dovesti u pitanje. To ne može.

Čović je i u Domu naroda Parlamenta BiH priredio politički igrokaz, stavljanjem na dnevni red svoj prijedlog izmjena Izbornog zakona BiH koji, kako on to tumači, treba da zaštiti jedan narod i da osigura legitimno predstavljanje hrvatskog naroda. Da li je zaista cilj predsjednika HDZ-a zaštita Hrvata i na čemu on temelji svoje tvrdnje o “legitimnom predstavljanju”?

– Nedavno sam u Evropskom parlamentu istaknuo da nijednom presudom Suda u Strazburu nije utvrđeno da su povrijeđena prava Hrvata. Utvrđeno je da su prekršena prava Jevrejima, Romima, građanima koji se ne izjašnjavaju etnički, Bošnjacima u RS-u, Srbima u FBiH, ali nijednom presudom nije kazano da su uskraćena prava Hrvatima u FBiH. Nadalje, HDZ BiH ima više ministara od SDA, iako SDA ima duplo više glasova. Hrvata u institucijama, na rukovodećim pozicijama, ima znatno više nego u procentu stanovništva. Mantra o ugroženosti Hrvata je mit, koji služi HDZ-u da ima apsolutnu vlast u “hrvatskoj kvoti”, bez opozicije i potrebe da ikome podnosi odgovornost.

Po Ustavu BiH, građani FBiH, bez obzira na svoju pripadnost, biraju dva člana Predsjedništva BiH, jednog Bošnjaka i Hrvata. HDZ-u se evidentno to ne sviđa, ali to je ustavna odredba. Presudama Suda u Strazburu zatraženo je da se eliminišu ti etnički uslovi, te da svi građani mogu biti birani. Umjesto da eliminišemo postojeću, HDZ traži da ugradimo diskriminaciju i tamo gdje je nije dosad bilo. To je neprihvatljivo i to pokazuje jedinstven stav probosanskih stranaka i međunarodne zajednice, na čelu sa SAD-om i EU-om, o Izbornom zakonu koji je predložio HDZ.

Kako komentirate izjavu predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića da Finskoj treba blokirati ulazak u NATO dok se u BiH ne usvoje izmjene Izbornog zakona? Dok neki tvrde da je Milanović odavno izgubio sve veze sa realnošću i da nerijetko ne zna šta priča, drugi su pak skloni ustvrditi da je ruski igrač na Balkanu.

– Kada sam premijer Hrvatske otvoreno kaže da predsjednik iste države brani ruske interese na Balkana, onda se teško može tome nešto dodati. Milanovićeve izjave vjerovatno jesu neumjerene da bi privukao što više pažnje i polarizirao hrvatsko društvo, po modelu populizma kakav je viđen u proteklim godinama širom svijeta. Ne znam da li on radi u korist Rusije, ali je iskustvo pokazalo da su populisti tog tipa, po pravilu, bili direktno vezani za Kremlj.

Očekujete li da će Dodik, kojeg sankcije sve žešće pritišću, ipak promijeniti politiku blokade institucija Bosne i Hercegovine, ili će sve do Općih izbora u oktobru ponašati se antidejtonski i rušilački prema državi čiji je jedan od tri šefa?

– Dodik je već promijenio retoriku, znatno ju je ublažio. Prije određenog vremena on je govorio da “ima sve napisane zakone” za otcjepljenje i da “može tokom noći uspostaviti kontrolu na granicama”. Također govorio je da samo čeka povoljan geopolitički trenutak. Sada isti taj Dodik tvrdi da nema nikakav plan za secesiju.

Na koncu, nije najvažnije šta Dodik govori, već šta radi. On adaptira svoju politiku, ovisno o pritiscima iz međunarodne zajednice. Međutim, nema nikakve dileme šta je njegov krajnji cilj. Također, o razrješenju krize ne može se govoriti sve dok se ne ponište i ne povuku svi neustavni zakoni.

Od Čovića smo čuli da će ipak stranke HNS-a izaći na izbore u oktobru. Može li se očekivati da i nakon održanih izbora pribjegne taktici blokada, odnosno onemogućavanja implementacije izbornih rezultata kao što je to slučaj sada, te od 2014. godine imamo isti sastav Vlade FBiH, ali i u HNK, te predsjednika i potpredsjednike FBiH i nepopunjen Ustavni sud FBiH? Može li se dogoditi “mostarizacija”, ali samo Federacije BiH?

– Federacija je u blokadi već tri i po godine. Ne provode se rezultati izbora, HDZ blokira imenovanje Vlade i sudija Ustavnog suda FBiH. HDZ će sigurno pokušati nastaviti s blokadama, a naša zadaća jeste da insistiramo, ne samo da se imenuju novi sastavi vlada i Ustavnog suda, već i da se otklone mehanizmi blokada. Važno je da smo tokom pregovora, koje je HDZ zamislio kao ispunjavanje svojih želja, uspjeli da nametnemo i pitanje blokada u FBiH i to će se morati riješiti.

Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv deset osoba zbog sumnje da su počinili krivično djelo ratni zločin u Dobrovoljačkoj ulici. Vaš komentar?

– Ne dovodeći u pitanje nezavisnost pravosuđa i obavezu da se kazne svi zločini, nemoguće je ne primijetiti više nego čudnu odluku Tužilaštva BiH da podigne optužnicu za zločin u Dobrovoljačkoj protiv političkog, vojnog i policijskog rukovodstva RBiH i pored činjenice da su svoj drugačiji sud u vezi s tim događajima dali Haško tužilaštvo, sudovi nekih evropskih država, a na kraju i to isto državno tužilaštvo, nakon temeljite istrage.

Zaključak o prirodi predmetnih događaja donesen od strane spomenutih tribunala bio je da se radi o politički motivisanom gonjenju, pa je navedena odluka tim čudnija.

Postavlja se i pitanje izjednačavanja odgovornosti i kaznene politike. Vidimo to i u presudi generalu Mahmuljinu, koji nije ni naredio ni izvršio zločin, a kažnjen je većom kaznom od oficira VRS-a koji su učestvovali u genocidu u Srebrenici. Jednako kao što je nerazumljivo, kako to da se forsiraju optužnice protiv generala Armije RBiH za nesprečavanje zločina, dok istovremeno nema optužnica za oficire VRS-a i HVO-a koji su naređivali i organizirali masovna ubistva. Posve je skandalozno da izvršioci genocida u Srebrenici, masakara i snajperskih ubistava za vrijeme opsade Sarajeva i drugih najtežih zločina, se ne optužuju.

Želim ovom prilikom podsjetiti da postoji i tužilačka odgovornost. Kako bi se unaprijedilo povjerenje javnosti, tužioci moraju biti nezavisni, ali se i osjećati odgovornim. Oni postupaju u ime naroda i u javnom interesu. Njihova odgovornost mora podrazumijevati odsustvo pristrasnosti, priklanjanja konstrukcijama i manipulativnom djelovanju.

Zato djelovanje koje bi promijenilo prirodu i karakter rata u Bosni i Hercegovini od međunarodnopravno utvrđenog ka nekima politički poželjnoj “jednakoj raspodjeli krivice” ne bi smjelo imati uporište u tužilačkim odlukama. Odsustvo odgovornosti uvijek podrazumijeva nedostatak pravosudnog integriteta, što posljedično vodi do ugrožavanja individualnih prava i sloboda nevino optuženih ali i gubitku tužilačke nezavisnosti, odnosno postupanju suprotnom javnom i interesu naroda u čije ime se djeluje.

Izvor:Faktor