Erdoganova revolucija bez prolivene kapi krvi

Piše: dr. Faiz el-Duvejri / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Savjetujem simpatizerima i ljubiteljima lika i djela Redžepa Tayyipa Erdogana, ali i njegovim mrziteljima i kritičarima, da pročitaju ovaj članak radi vlastitog kulturnog i intelektualnog uzdizanja i oživljavanja logičkog promišljanja kod svih.

Naime, onaj ko istinski želi upoznati Erdogana kao političara i lidera, mora znati da Erdogan nije krotitelj zmija, pa da sakupi sve zmije u jednu vreću, niti pak indijski vrač, pa da puhne u svoju frulu i da sve zmije zaigraju pred njim, umjesto da mu ubrizgaju otrov u tijelo.

On može biti svrgnut nekim novim državnim udarom, koji će uspjeti u onome u čemu nije uspio prethodni državni udar. Možda će biti svrgnut na predstojećim predsjedničkim izborima ili će mu doći smrt koju je Allah propisao svakom čovjeku, bilo u njegovoj postelji ili na neki drugi način.

Šta god da se desi, Erdogan je završio posljednji čin svoje revolucije i postavio posljednju ciglu u zgradu nove turske države. Ono što je Erdogan uradio u Turskoj je revolucija u smislu svojih rezultata, a ne u smislu njenih mehanizama.

Revolucije počinju masovnom ”olujom” i izlaskom na ulice, a možda i oružanim sukobima – da se postojeći režim zbaci i zamijeni novim, koji se politički, socijalno i ekonomski razlikuje od njega -, kroz mukotrpne operacije, koje iscrpljuju snagu zemlje i slabe njezine sposobnosti, a mogu čak dovesti i do njezine podjele.

Međutim, Erdogan je uspio da izvede ovu revoluciju bez prolaska kroz ove ”porođajne” muke i bez izvođenja ove opasne operacije, koja bi, ako ne uspije, mogla dotući bolesno tijelo, umjesto da ga izliječi.

Turska se, iz ekonomski propadajuće države i velikog dužnika koji je bio na ivici bankrota, pretvorila u zemlju kreditora i svrstala se među najnaprednije države na svijetu. Ovaj pomak nije napravljen otkrićima plinskih ili naftnih polja ili vađenjem sirovina iz utrobe zemlje, već pomak načinjen putem istinske naučne, ekonomske i tehnološke renesanse.

U političkom smislu, Erdogan je uspio da prekine vojnu kontrolu vlasti. Nakon što je načelnik generalštaba turske vojske bio stvarni vladar zemlje, Erdogan je uspio da potpuno izolira tursku vojsku od vršenja bilo kakve političke uloge, kroz postepene faze, tokom kojih je, hodajući kroz minsko polje, uspio transformirati vojsku koja se od vladara preobrazila u čuvara i zaštitnika, od tutora političkog sistema, do nekoga ko se potčinjava političkom sistemu pod vođstvom izabranog predsjednika. To je revolucionarna promjena s obzirom na ogromnu moć i utjecaj turske vojske.

Erdogan je potpuno srušio Ataturkovu republiku, a da nije uništio Ataturkove statue, niti je otvoreno proglasio odstupanje od principa njegove republike. On je Ataturkovoj republici uskraćivao vazduh i vodu, sve dok nije umrla, nakon što joj je malo-pomalo oduzeo svaki smisao i značenje. Ona se od tiranskog diskursa, jednoumlja, vladara stvarnosti i kontrole nad njom, pretvorila u puku historijsku eru i prošlost o kojoj Turci pjevaju.

Na društvenoj razini, Erdogan je zamijenio antireligijski Ataturkov sekularizam neutralnim sekularizmom, tako da državni zakoni stoje na istoj distanci od religija.

Erdogan nije usvojio diskurs islamskog fundamentalizma u upravljanju, ali je zaustavio mnoge oblike progona i isključivanja koje je islam trpio pod pritiskom antireligijskog Ataturkovog sekularizma u svim njegovim manifestacijama, počevši od vjerovanja, preko načina ponašanja, pa do islamskih propisa i obredoslovlja.

Erdogan je shvatio da islamu nije potrebna vlada koja ga usvaja i zakoni koji ga nameću, koliko mu je potreban pravedan sistem vlasti koji ga ne diskriminira niti isključuje. On je naknadno, s velikim oprezom, ukinuo zakone koji su nametnuli ograničenja islamu.

Erdogan nije zatvarao javne kuće, ali je dozvolio osnivanje vjerskih škola.

On nije kriminalizirao i progonio ateizam, ali je dozvolio učenje Kur’ana napamet i širom otvorio vrata raznim naukama i znanjima.

Predsjednik Erdogan nije nametnuo hidžab, ali je ženama koje nose hidžab dozvoljeno da uđu u škole i univerzitete.

Erdogan je oslobodio religiju a nije zatvorio sekularizam, ostavljajući vrijednosti, principe, uvjerenja i ideje u interakciji sa društvom, sve dok se duh islama, njegove vrijednosti i principi organski ne povežu sa turskim narodom i dok ih ne pođu primjenjivati u životu.

To je suština revolucionarne promjene, ali bez prolivene kapi krvi.

Izvor:saff.ba