Gdje Tuđman i Boban stadoše, on produži: Čovićeva šutnja o ruskim prijetnjama, Karadžiću, Mladiću…
Samoprozvani “nositelj europskih vrijednosti i zagovornik NATO puta BiH” predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović nije se oglasio povodom skandaloznih prijetnji koje su na adresu države Bosne i Hercegovine upućene prošle sedmice iz Ruske ambasade u BiH, a tiču se napretka naše zemlje na NATO putu.
– Stav Rusije o proširenju NATO-a je dobro poznat. U slučaju praktičnog zbližavanja BiH i NATO-a, naša zemlja će morati reagovati na ovaj neprijateljski korak – poručeno je, između ostalog, iz Ruske ambasade.
Reagirali su svi, počev od bh. političara, stranaka, do Ambasade SAD-a u BiH, te NATO saveza. Šutio je, a i dalje šuti, samo Čović.
Početkom februara ove godine, na sjednici Doma naroda Parlamenta BiH, Čović u svojstvu zamjenika predsjedavajućeg i delegati HDZ-a glasali su protiv tačke o napretku BiH u procesu priključenja NATO-u. Uvijek do tada glasao je za slične inicijative, ali je ovoga puta bio protiv.
Stoga, njegova šutnja i na prijetnje iz Ruske ambasade, dva mjeseca poslije, i nije iznenađujuća. Naprotiv. Očekivana je, s obzirom na političke konekcije sa liderom SNSD-a Miloradom Dodikom, ali i dobro utabanu političku stazu, počev od Miloševića i Tuđmana, preko Karadžića i Bobana, pa do njegovog savezništva sa Dodikom. Princip je isti, sve su ostalo nijanse.
I ne samo te konekcije sa liderom SNSD-a. U decembru prošle godine, Čović je na sastanku sa šefom ruske diplomatije Sergejom Lavrovom u Sarajevu dobio određene impute šta i kako da radi, a da će zauzvrat imati podršku Rusije za izmjene Izbornog zakona BiH kakve on priželjkuje.
Naravno, Čović u ovisnosti s kim i kada i gdje se sastaje, izražava svoje deklarativno opredjeljenje za napredak BiH na EU i NATO putu, ali kada se dođe do konkretnih stvari, onda on mudro se povlači u pričuvu i poziva na pravo šutnje.
– Hrvati u BiH jedini iskreno žele EU i NATO – izjava je koju on često (zlo)upotrebljava u javnosti, kako bi se dodvorio Briselu i Washingtonu, a Bošnjake prikazao kao prijetnju kršćanskoj Evropi, jer se stav političara iz RS-a zna, kada je riječ o Alijansi.
A onda, kao što je to bio slučaj prije dvije godine, otputuje u Moskvu, i studentima na tamošnjem univerzitetu govori o državi BiH, Evropskoj uniji, a ni slova ne spomene o NATO-u.
Čovićev muk i nezainteresiranost na svojoj koži osjetio je i čestiti biskup Franjo Komarica. U nekoliko navrata njegov prijatelj Milorad Dodik napadao je banjalučkog biskupa, ali nikada prvi čovjek HDZ-a, niti bilo ko iz njegove stranke nije stao u zaštitu Komarice.
Govoreći o Čovićevoj šutnji, biskup Komarica je jedne prilike kazao da je on pokazao time šta misli o njemu.
– Ne mora se braniti biskup Komarica, ali istina ima pravo na branitelje. To što Čović nije branio, to se mora pitati njega. On bi morao znati. Silna njihova briga jeste jednako nepostojanje Hrvata u pola države. Je li to domet tih političara? – kazao je biskup Komarica.
Kristalno je jasno da je politika predsjednika HDZ-a BiH povezana sa politikom koju vodi Dodik. Čovića apsolutno ne zanimaju Hrvati koji žive u Republici Srpskoj jer nisu njegovo glasačko tijelo, nisu “legitimni”, a i ne uklapaju se u njegovu viziju trećeg entiteta. Nikada ga nisu ni zanimali, niti će. Ne zanima ga ni to što je njih 200.000 protjerano iz Republike Srpske.
Otuda i njegova šutnja i prilikom izricanja presuda ratnim zločincima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.
Presuda Mladiću je jasna, divljačkom razaranju snaga pod njegovom komandom pored Bošnjaka bili su izloženi i Hrvati, koji su ubijani, silovani, zatvarani, mučeni. Jedno od najvećih stratiša Hrvata u Republici Srpskoj definitivno je Prijedor, ali za Čovića je to posve nebitno.
Zato se nije oglašavao ni kada je cijeli svijet reagirao na doživotnu robiju koju je Haški tribunal izrekao Karadžiću.
Tek mjesec poslije, na jednoj press konferenciji, novinari su pokušali od njega iznuditi pojašnjenje, ali je on vješto izbjegao, kazavši kako on tu nema što komentirati.
– Presudu Karadžiću nemam što komentirati. Nisam do sada komentirao niti jednu takvu presudu osim one Prliću i ostalima. Ostat ću na tome – kazao je Čović.
Kada su prije nekoliko godina, tačnije 2016. godine uhapšeni bivši pripadnici HVO-a iz Orašja, iako su bili u pritvoru u Busovači, nije ih posjetio, ali zato mu nije bio problem otputovati u Hag u posjetu osuđenim ratnim zločincima Prliću i ostalima. Ipak, Posavina nije u njegovoj “zoni odgovornosti”, odnosno trećeg entiteta, a sa Prlićem i ekipom je usko sarađivao tokom rata, kada je kao direktor mostarskog Sokola izrabljivao logoraše Bošnjake. Ako se još ne računa i to što je sa Dodikom tada proigrao te isplanirao čak i aktiviranje optužnice i hapšenje posavskih Hrvata, kako bi u to vrijeme zategao odnose unutar Federacije između Bošnjaka i Hrvata.
Oko neustavnog referenduma održanog u septembru 2016, koji je organizirao i proveo Dodik, predsjednik HDZ-a nije imao previše da kaže. Osim da je “referendum svojstven kao volja izražavanja građana svim demokratskim državama, te da će nakon izbora sve biti zaboravljeno”.
Ne treba zaboraviti i da su 9. januara 2019. godine Čović i njegov stranački kolega i ministar finansija BiH Vjekoslav Bevanda prisustvali prijemu u Banjoj Luci povodom neustavnog praznika Dana Republike Srpske.
I uvijek kada su krupni politički događaji u kojima se treba jasno pozicionirati ili kritizirati, Čovića nema nigdje. Povuče se u ilegalu. Baš kao i kada su u pitanju prijetnje iz Ruske ambasade. A ako se i oglasi, bit će to izjava u “bijelim rukavicama”.