Kada anksioznost postaje problem?
Anksioznost predstavlja prirodnu reakciju organizma na doživljenu ili opaženu opasnost ili prijetnju.
Zahvaljujući čulima i intrapsihičkim procesima koje posjeduje, čovjek može da opaža svijet oko i unutar njega, što mu omogućava da se zaštiti ukoliko opazi prijetnju.
Međutim, čovjek često predviđa opasnost čak i ako ona ne postoji u stvarnosti. Odnosno, on misli da će se dogoditi nešto loše, a da se on neće uspjeti izboriti s tim. Takve misli ljudski mozak percipira kao opasnost te pokreće niz reakcija kako bi se zaštitio od nje. Često se dešava da, kada osoba primijeti način na koje njeno tijelo reaguje, pomisli kako s njom nešto nije u redu i stvara otpor prema svakoj situaciji koja pobuđuje takve reakcije. Kada počne izbjegavati različite situacije u kojima osjeća anksioznost, tada se može reći da je anksioznost odmažuća emocija, jer udaljava osobu od onoga što joj je vrijedno. Zapravo, svako ponašanje koje je u funkciji izbjegavanja nije dobro, jer donosi kratkotrajno olakšanje, dok dugoročno narušava kvalitet života.
Iako je anksioznost prirodno osjećanje, mnogi je posmatraju kao nešto loše, negativno i nepoželjno. Ovakvom uvjerenju doprinose pogrešna shvatanja da je anksioznost mentalni poremećaj, bolest, nešto što čovjek ne bi smio, ili ne bi trebalo da osjeća i čega se mora riješiti. Međutim, važno je istaći da:
Anksioznost nije bolest, već emocija i kao takva, dozvoljena je svakom ljudskom biću. Čovjek ne može da je se riješi, ali može naučiti kako da se lakše nosi s njom. Iako je anksioznost osjećanje, ona često zbog svog intenziteta, trajanja ili čovjekovog odnosa prema njoj, može biti plodno tlo za razvoj nekih mentalnih stanja koja u velikoj i značajnoj mjeri narušavaju kvalitet svakodnevnog funkcionisanja pojedinca.
Iracionalna uvjerenja su vrlo često u osnovi svih emocionalnih problema. Način na koji su se prema djeci ophodile bliske osobe u velikoj mjeri utiče na sliku koju stvaraju o sebi kada odrastu. Kada se govori o anksioznosti, javljaju se iracionalna uvjerenja koja se najčešće odnose na to da osoba ne smije pogriješiti, da mora sve držati pod kontrolom, da se mora dopasti drugima, ili u suprotnom nije dovoljno dobra i vrijedna.
Odnos prema anksioznosti određuje da li je ona problem ili ne. Prema pristalicama terapije prihvatanja i posvećenosti (Acceptance and Commitment Therapy – ACT), mnogi alati koji se koriste za rješavanje problema vode u zamke koje stvaraju probleme. Često osobe imaju otpor prema anksioznosti i po svaku cijenu ne žele da je osjećaju. U skladu sa svojom željom da je izbjegnu, izbjegavaće i aktivnosti u kojima se ona javlja. Ovakvo ponašanje stvara kratkotrajno olakšanje, ali dugoročno pričinjava patnju. Sa druge strane, terapija prihvatanja i posvećenosti ukazuje da je prihvatanje anksioznosti korak ka oslobađanju od pomenute patnje.
Podizanje praga tolerancije na stres je u velikoj mjeri značajno. Bol, neprijatnost i neuspjeh su sastavni dio života svakoga od nas. Svaki pokušaj odupiranja i izbjegavanja istih, osobu vodi u disfunkcionalna osjećanja i stanja. Nerealno je očekivati da će sve uvijek biti baš onako kako želimo, ali je važno da se podsjetimo da smo u stanju da podnesemo i takva neprijatna iskustva.
Važno je istaći da, iako je anksioznost neprijatno osjećanje, čak i sa njom osoba može da radi stvari koje želi i koje su joj bitne. Ako vam se to sada čini kao nemoguće, sasvim je u redu da potražite stručnu pomoć i podršku.
Ostale tekstove iz psihologije, koji su nastali u saradnji Laboratorije za eksperimentalnu psihologiju i Nezavisnih novina, možete naći na sajtu Laboratorije.
Izvor: Haber.ba