Svako će biti proživljen u stanju u kakvom je umro
Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, govorio je ljudima: ”Pričajte mi o čovjeku koji je ušao u Džennet, a da nije klanjao ni jedan namaz?!”
Budući da nisu znali o kome se radi, pitali su Ebu Hurejru ko je taj čovjek, a on im je odgovorio: ”To je El-Usajrim Beni Abdul-Ešhel.”
A priča o njemu ide ovako:
El-Usajrim je nadimak po kojem je bio poznat, a njegovo pravo ime je Amr ibn Sabit. El-Usajrim je odbio primiti islam, za razliku od svojih saplemenika, Beni Abdul-Ešhel.
Kada je na dan Bitke na Uhudu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao u borbu protiv Kurejšija, El-Usajrim je razmišljao o islamu i o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, čovjeku koji je jednog dana sišao sa brda Hira i svojim ukućanima govorio: ”Pokrijte me, pokrijte me!”, a danas ima mnoštvo sljedbenika i snagu na koju moraju računati na Arapskom poluotoku.
Kako da ne, kad ga slijede najbolji ljudi Medine, govorio je El-Usajrim samom sebi. Zaključio je da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, zaista Allahov poslanik i da je islam vjera koju mu je Allah objavio, pa je Allah otvorio njegovo srce prema islamu.
Uzeo je svoju sablju i pridružio se muslimanskoj vojsci na Uhudu. Stigao je kad se bitka već bila rasplamsala. Borio se žestoko i hrabro protiv mušrika, poput najvećeg heroja, sve dok nije teško ranjen. Kad su ga muslimani ugledali, prepoznali su ga i povikali su: ”Allaha nam, ovo je El-Usajrim! Ostavili smo ga iza sebe u Medini kao nevjernika koji je poricao islam.”
Pitali su ga: ”Šta te dovelo, Amre? Želja da ratuješ zajedno sa svojim narodom ili želja za islamom?” Rekao je: ”Dovela me je želja za islamom. Ja vjerujem u Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i borio sam se dok me nije snašlo ovo što vidite.”
Nekoliko trenutaka nakon toga, El-Usajrim je umro na rukama muslimana. Kad su o njegovom slučaju obavijestili Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”On je jedan od stanovnika Dženneta.”
Iz ove priče ne može se zaključiti da namaz nije toliko važan, niti da ostavljanje propisanih ibadeta ne predstavlja veliki poroblem i da je čovjeku dovoljno vjerovanje srcem i potvrda vjerovanja jezikom da uđe u Džennet. El-Usajrim je ubijen poslije namaza koji nije klanjao, jer tada nije bio musliman, i prije sljedećeg namaza koji nije dočekao živ.
Umjesto toga, iz ove priče se zaključuje da islam briše ono što je bilo prije i da iskreno pokajanje anulira i briše ono što je bilo prije njega, i da ako se čovjek odluči na pokajanje – a Allah zna iskrenost njegovog pokajanja -, pa umre, Allah prima njegovo pokajanje iz Svoje dobrote i plemenitosti, čak ako takav nije uspio činiti djela pokajnika.
Iz ove priče se također zaključuje da se djela cijene prema završecima, da će svaki čovjek biti proživljen na onome na čemu je umro, tj., u stanju u kakvom je umro (kao vjernik ili kao nevjernik), te da moramo imati lijepo mišljenje o Allahu i da ne smijemo gubiti nadu u Njegovu milost i oprost, bez obzira na mnoštvo naših grijeha, pod uvjetom da se iskreno pokajemo za počinjene grijehe.
Izvorr:saff.ba